Nema liječnika koji se nije susreo bolesnikom koji je nezadovoljan i uporan u pronalaženju razloga i uzroka svojih kroničnih tegoba unatoč urednim medicinskim nalazima.

Nema liječnika koji se nije susreo bolesnikom koji je nezadovoljan i uporan u pronalaženju razloga i uzroka svojih kroničnih tegoba unatoč urednim medicinskim nalazima. Tada treba pomišljati na postojanje hipohondrijskog poremećaja, koji prema nekim podacima u literaturi, u općoj medicinskoj populaciji iznosi od 3 do 14%.

Poremećaj se klasificira u skupinu somatizacijskih poremećaja i definiran je stalnom preokupacijom bolesnika da boluje od jedne ili više , najčešće teških, tjelesnih bolesti. Obilježen je strahom od dobivanja neke teške bolesti, a uvjerenje u to niti jedna dijagnostička medicinska obrada, ma kakodetaljna bila, ne može poništiti. Pacijenti su nezadovoljni i uporno traže nove pretrage, a njihove tegobe niti jedan tretman ne može ublažiti niti ukloniti. Oni normalne i fiziološke tjelesne senzacije tumače kao patološke uz pojavu straha od bolesti. Tako ako im srce ubrzano lupa ili preskače uvjereni su da imaju infarkt ili ako kašlju ili imaju nelagodu u prsima da imaju rak pluća, kod mučnine ili nelagode u abdomenu da imaju čir ili karcinom želuca. Dijagnoza se potvrđuje kada simptomi i strahovi traju dulje od 6 mjeseci. Simptomi nepovoljno utječu na radno i socijalno funkcioniranje.

Etiologija poremećaja je prema psihoanalitičkim teorijama shvaćena kao primarna „ transformacija seksualnih nagona i obrana od osjećaja nezadovoljstva i krivnje zbog neuspjeha “. Vezan je uz „primarnu agresiju zbog odbačenosti i uskraćenosti u djetinjstvu “, te nastaje i radi potrebe za „frustriranjem i kažnjavanjem okoline uz istovremeno traženje i odbijanje pomoći “. Kognitivno-bihevioralne teorije objašnjavaju poremećaj kao pojačano opažanje fizioloških tjelesnih funkcija ili selektivno opažanje samo nelagodnih i bolnih podražaja koji se onda pogrešno tumače kao bolest . Kao podloga za nastanak poremećaja spominje se i imitacija obiteljskih obrazaca ponašanja uz dobivanje sekundarne dobiti sa statusom bolesnika . Sociodinamičke teorije objašnjavaju hipohondriju u smislu „traženja društveno priznate uloge i statusa bolesnika u slučaju da se nađu u nepovoljnoj životnoj situaciji ili problemu“ uz oslobađanje odgovornosti i obaveza na društveno prihvatljiv način.

Liječenje poremećaja je vrlo dugotrajno i složeno te zahtjeva strpljivost i vještinu. Najvažnije je uspostaviti dobar i povjerljiv odnos između liječnika i bolesnika. Dobivanjem povjerenja bolesnika liječnik gradi bazu na kojoj bolesnik postupno stječe povjerenje sam u sebe. Proces terapijskog razuvjeravanja je složen i sastoji se od pružanja primjerenih informacija o naravi njegovih simptoma. Od psihofarmakoterapije upotreba selektivnih inhibitora povratne pohrane serotonina (fluoksetin) pokazala je da dovodi do redukcije simptoma. Primjena benzodiazepina (diazepam, oksazepam…) indicirana je samo kao kratkotrajna i pomoćna terapija.
 
Literatura

Hotujac i sur. „Psihijatrija“, med.naklada, 2006.