Ozbiljna bolest utječe na naš čitav socijalni krug i svi možemo biti dio rješenja. U prethodnim sam tekstovima napomenuo da je izvrsno što okolina oboljele osobe skoro uvijek ima najbolje moguće namjere. Te najbolje namjere mogu vam pomoći u održavanju volje na visokoj razini, dat će vam energije i nadu kad dođu teški dani, ali može pružiti i još nešto – dat će vam i veće šanse za samokritičnost ako trebate poboljšati odnos prema oboljeloj osobi. A to je često nužno. Jer dobre namjere ponekad nisu dovoljne. Važnije je otkriti kako te dobre namjere provesti u djelo, a da biste to mogli potrebno je slušati. I slušati. I slušati. Ono je 1372 puta važnije od govorenja. Otprilike..
Jedna od najčešćih grešaka dobronamjerne okoline jest da zapravo ne slušaju oboljelu osobu. Oni njima govore što bi trebali raditi, kako bi se trebali ponašati, što bi trebali reći doktoru ili nekome iz okoline, umjesto da više osluškuju što trenutačno treba oboljeloj osobi.
Takva dinamika nije rezervirana samo za zdravstvene krize. Često je susrećemo u raznim životnim situacijama. Jučer sam svjedočio 15-minutnom telefonskom monologu osobe koja je oduševljeno davala savjete svojoj “prijateljici” koja nije došla do daha. Ova je samo rešetala riječi, uopće ne uzimajući u obzir kako je netko čuje pa je zato valjda toliko puta i ponavljala glavni savjet. Nije bilo moguće u potpunosti ignorirati razgovor jer su sjedili stol do mog u lokalnom kafiću, a u samo 15 minuta ulovio sam pet-šest ponavljanja istog savjeta koji se nije uspio usidriti ni prvi ni šesti put. Niti neće. Jer ne možeš lijevati riječi u osobu koja ti se s razlogom zatvorila.
Dan ranije vidio sam ljutog oca kojeg je šokirala situacija neopreznog prelaska ceste njegovog četverogodišnjaka pa je on šokirao njega slijevajući bijesnu bujicu riječi na malenog koji se ukipio od straha. I zatvorio. Bilo me je strah da ne poleti i ruka pa sam intervenirao. Rekao sam mu da mislim da treba reagirati, ali maleni se sledio i uopće ga više ne čuje pa je bolje promijeniti pristup. Ne tvrdim da uvijek uspijem izvrsno reagirati u svim životnim situacijama, ali ovo je očito bilo kontraproduktivno. Svakako je razumno i razumljivo izraziti zabrinutost, ali izderavanje na dijete koje se sledilo od straha i panike sigurno nema smisla. Nema smisla ni objašnjavati pet puta da je to loše kad se dijete sledilo. Više ga nemate ne samo kao sugovornika, nego i kao slušača. Zato ima smisla zaustaviti tu radnju, pokazati zabrinutost, djetetu pružiti osjećaj sigurnost jer se i ono uplašilo i onda kasnije u miru bolje utvrditi pravila. Naravno da cilj nije da nam djeca lete po cesti, ali ovako dijete neće biti opreznije na cesti, nego će razviti strah od tate. Pa će ga slabije čuti i sljedeći put u vezi bilo koje teme… Procijenio sam da tata nema loše namjere i da se samo uspaničario i izbezumio te da ima šanse da me čuje pa sam zato dao savjet i intervenirao.
Mi smo prečesto koncentrirani na ono što govorimo, a ne na to kako to druga osoba čuje!
Kao da govorimo nekoj apstraktnoj osobi, a ne čovjeku ispred nas. A cilj komunikacije je razumijevanje i sporazumijevanje, a ne to da smo mi zadovoljni kako smo i što smo nekome rekli. Cilj je povećati šanse da nas netko nasuprot nas doista i čuje. I zato treba biti umjetnik u izražavanju. Opet, ne tvrdim da sam svaki put besprijekoran u procjeni, naravno da nisam. Ali barem se pitam tko je s druge strane, kako ta osoba sluša, treba li prvo razviti povjerenje u mene da bi me mogla čuti, kako ta osoba razvija osjećaj povjerenja, koje su specifičnosti određenog trenutka, koji jezik je najprikladniji… Bezbroj je pitanja koja uzimam u obzir i zna se dogoditi da sve ispravno procijenim i točno pogodim ton, riječi, način obraćanja… A naravno da se zna dogoditi i kriva procjena, ali traženjem odgovora na navedena pitanja barem smanjim mogućnost krive procjene pa relativno često uspijem prenijeti ono što želim.
Dakle, manje je važno kako vama zvuči ono što govorite. Važnije je kako to čuje osoba nasuprot vas. Bilo da se radi o sitaciji u kafiću ili onoj s upaničerenim ocem ili nekog odgojnoj krizi ipak pak zdravstvenoj krizi, pravila su ista – razmislite kako nešto čuje osoba kojoj se obraćate. Barem si postavite pitanje o tome kako ona doživljava svijet, procesuira informacije, doživljava vas… To će vam pomoći u prilagodbi svojih riječi i pristupa. To je generalni savjet za zdrastvene krize, ali i doista za sva druga životna područja.
Dakle, prije nego što i pomislite na davanje ikakvih savjeta ili bilo kakvo komuniciranje upitajte se sljedeće:
- Kakva je netko osoba?
- Kako procesuira informacije?
- U kakvom je trenutačno stanju?
Jer nismo svi isti, ne dajemo svi težinu istim stvarima ili načinima argumentacije. Za nekoga će biti važno pronaći kvalitetan primjer, a za nekog su ključna znanstvena istraživanja. Za nekog je prvo važno da osjeti da je vama stalo do njih, a za druge ljude to nije presudno. Neki su ljudi u vrlo ranjivom stanju pa trebate biti ekstra oprezni, a neki su žilaviji po prirodi ili su najžešće oluje već prošle pa ne morate vagati svaku riječ…
Ali sva je tri područja korisno uzeti u obzir kako biste povećali šansu da vas druga strana istinski čuje.
A da biste lakše odgovorili na sva tri pitanja trebate slušati, i slušati, i slušati. I onda još malo slušati…
Mi se obično žurimo formirati mišljenje prije nego što imamo dovoljno podataka. A i žurimo se izreći mišljenje prije nego što smo ga ozbiljno domislili. Kao da je najvažnije čuti svoj glas, a ne glas razuma.
A najvažnije je slušati i čuti. Ponekad ćete nekome pomoći i samom svojom prisutnošću. Ponekad je dovoljno samo slušati i ne osuđivati. Ponekad je dovoljno samo suosjećati. A ponekad je važno i pružiti savjet. A sve kreće sa slušanjem.
Jer što je kriza dublja to je važnije znati da se spremate za maraton, a ne sprint. Borba s ozbiljnom dijagnozom je upravo to. Životni maraton. I nije važno da što prije nešto izgovorite jer utrka neće tako brzo završiti. Važno je da se što bolje pripremite za utrku. Za što bolje upoznate sve što netko prolazi i da budete što više od pomoći. Ne morate biti Supermen, nitko razuman to od vas ne očekuje. Ali možete slušati. Možete biti tu, najprisutnije što možete…
Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.
Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.
Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.
Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.
24.5.2023
