It’s not about you!

Naravno da ozbiljnu dijagnozu osjeti čitava okolina oboljele osobe. Uopće nije dvojbeno da su svi pogođeni i svatko treba pronaći način funkcioniranja s tom viješću i u toj stvarnosti. Ozbiljna se bolest ne dogodi samo oboljeloj osobi. Ali ipak – ona treba biti u fokusu!

“Plači u svoje slobodno vrijeme!”, odbrusila je jedna fajterica poznanici koja joj se rasplakala kad je čula da joj se bolest vratila. I to čak nisu bile ni nekontrolirane suze kad tek saznaš neku informacija pa se ni ne snađeš. Ma kakvi. Ona je saznala informaciju, imala vremena da se sabere, ali je danima nakon toga odlučila da je najbolje nazvati fajtericu da joj se isplače na mobitel. Kao da je u tom trenutku važnije da član okoline poruči da mu je teško, nego kako će to utjecati na oboljelu osobu.

“Plači u svoje vrijeme” najbolji je mogući odgovor u takvoj situaciji. Jer kad se ti spremaš za još jednu rundu, kada i tebe opterećuju i strahovi i tuga i ljutnja i tko zna što sve ne, zadnje što trebaš jest još tješiti nekoga. To ne znači da njoj ne smije biti teško, naravno da je u redu da je nekome kome je stalo do nas teško što je nama teško. Ali kada se mi borimo za zdravlje ne bismo još trebali i misliti kako to sve prolazi svi drugi.

Jer ljudi moji, it’s not about you! Svijet se ne vrti oko vas. Ni inače, a pogotovo je to važno upamtiti u ovakvim, kriznim situacijama. Nečija se bolest nije dogodila vama. I zato bismo uvijek trebali razmisliti kako će naš postupak utjecati na oboljelu osobu. A ne što mi želimo i što nama treba od oboljele osobe.

Ni inače nisam obožavatelj narcizma. Kod djece je uobičajen, dok ga kod odraslih nanjušim na 50 kilometara i u svom privatnom životu izbjegavam u najširem mogućem luku. Jednostavno ne želim trošiti vrijeme s ljudima koji osluškuju samo svoje potrebe, koji brbljaju 100 na sat, koji halapljivo grabe svako zrno pažnje i energije jer imaju tu emocionalu crnu rupetinu koja nikad nije dovoljno sita. U njihovim očima vidiš da tuđa stvarnost nije jednako stvarna kao i njihova. I ne samo to. Nije ni približno jednako bitna. Ta ih emocionalna neuhranjenost čini toliko slijepima na ikoga osim sebe da može biti i bolno. A u kriznim situacijama i destruktivno.

Narcizam se liječi u kvalitetnoj terapiji sa stručnjakom koja ti može objasniti kako se emocionalno nahraniti. Iako su to neki od najtežih klijenata jer jedna od stvari koja odlikuje narcisa je i nesamokritičnost. A u svakom terapijskom procesu trebaš preuzeti odgovornost i gledati što ti možeš napraviti, a ne što su sve drugi zeznuli. U dalekoj ili neposrednoj prošlosti. Narcisi su izvrsni primjeri mentalnog sklopa koji krivce traži izvan sebe, a ne odgovornost unutar sebe. Oni uvijek gledaju što su drugi zeznuli, a ne što oni mogu i trebaju napraviti ili nedobog popraviti.

Narcisi ni inače ne znaju biti pravi prijatelji, ali posebno su toksični u kriznim situacijama. Jedna od dobrih stvari koju bolest obično nosi sa sobom je i manje strpljenja za takve osobe. Manje razumijevanja za takve kradljivce vlastitog mira. Ljudi se obično okuraže i takvim ljudima zatvore vrata. Jer kad se boriš za zdravlje kradljivci energije nisu dobri suborci.

A svjedočio sam svakakvom ponašanju… Od tračanja o oboljelima svima i svakome, iako su vas zamolili da ne kažete nikome. Do zamjeranja što ste promijenili odnos prema njima. Jer ne može narcis shvatiti da niste njega stavili u fokus vaše brige, iako ste vi suočeni s ozbiljnom dijagnozom. Narcis je doista uvjeren da se vaša bolest dogodila njemu. Jer se čitav svijet vrti oko njega. U njegovim su očima njegov interes i njegove potrebe uvijek ispred svih drugih. Njegova potreba da sazna što se svaki dan događa s vama ili da ga saslušate kada vam ima nešto za reći ispred je vaše potrebe za mirom ili za smislenim sadržajem. Ja, ja, ja, ja… Uvijek i zauvijek.

Kako narcisi čine doista zanemariv postotak mojih čitatelja, sada ću se obratiti onima koji imaju dobru namjeru i istinski žele pomoći voljenima koji se bore za zdravlje, ali jednostavno ne shvaćaju zašto nije mudro opterećivati oboljele svojim emocionalnim reakcijama.

Cilj je da vaši voljeni osjete da vam je stalo, ali da ih ne opterećujete svojim emocijama.

Što su vaši voljeni u ranjivijoj fazi, to biste ih trebali manje opterećivati svojim stanjima!

Npr., često su najranjiviji upravo u početnim fazama borbe za zdravlje kad tek saznaju dijagnozu i tijekom prvih terapija. Ako su oni uplašeni do svoje srži tada ne morate s njima podijeliti sve o svom strahu. Ne morate podijeliti s njima da ste užasnuti mogućnošću da sami odgajate djecu ili da nemate pojma kako ćete (pre)živjeti bez njih. Ovisno o tome kakva ste osoba, sasvim je razumljivo da vam takve ideje mogu pasti na pamet, ali mudrije ih je podijeliti s prijateljijma ili terapeutom, nego sa svojom voljenom osobom koja se treba koncentrirati na brigu za sebe, a ne vas. “Strah me je, ali snaći ću se. Ne moraš brinuti o meni”, maksimum je preporučljive iskrenosti u opisanoj situaciji.

Ne tvrdim da trebate negirati ono što osjećate, već samo da u tim početnim trenucima te osjećaje izrazite nekome drugome, a ne njima. Ne morate glumiti stijenu, mogu ponekad i vidjeti vaše suze i vaš strah, ali to su iznimke, a ne pravila. Pogotovo ako su oni u ranjivoj fazi. Tada se doista ne bi trebali baviti vama.

Često članovi okoline zanemare brigu o sebi dok im ne iscure sve rezerve energije tako da to nikako ne preporučam. Samo tvrdim da sa svojim teškim trenucima ne morate opterećivati svoje voljene, pogotovo ako su oni u ranjivoj fazi. Dakle, pametno je brinuti se o sebi da biste se mogli bolje brinuti o drugima. A i čak i ako je upravo ta voljena osoba bila prva ili pak jedina osoba kojoj ste se uvijek povjeravali, sada je ipak mudrije potražiti drugi način. Prijatelji, članovi obitelji, znanci koji su prošli slično ili stručnjaci s vještinama pružanja pomoći u takvim situacijama odlične su opcije.

Postoji jedno kraljevsko pitanje kojem se svi članovi okoline trebaju voditi: Hoću li ovime pomoći ili odmoći voljenoj osobi?

Hoću li joj ovim pitanjem odmoći ili pomoći?

Hoću li ovom gestom unijeti mir ili nemir?

Hoće li je ova informacija osnažiti ili oslabjeti?

To su pitanja koja biste trebali postaviti kada želite nekome istinski pomoći u borbi za zdravlje. I naravno da se ne očekuje da ćete uvijek ispravno procijeniti i naravno da se ne očekuje da ćete uvijek pronaći točan odgovor na sva moguća pitanja, ali barem ćete češće pronaći najbolji mogući način kako nekome pomoći. Zato je ključno staviti njihove potrebe u fokus i razmisliti kako će nešto utjecati na njih, prije nego što napravimo ili kažemo.

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.