Isječak iz knjige, uz pravo prenošenja na zdravobudi portalu: (P)OSTATI ZDRAV

Ovo je jedan od ključnih koraka u borbi za zdravlje jer često osjećamo da nam je dijagnoza ozbiljne bolesti otela upravo osjećaj kontrole nad životom. Kao najperfidniji mogući kradljivac. Došla je neočekivano i uvijek se čini da je stigla u najgorem mogućem trenutku jer realno, nema dobrog trenutka za tako nešto. Ima osoba koje stoički sve podnesu i već su istog dana spremne izložiti plan borbe, ali većina ljudi, sasvim razumljivo, ne spada u tu kategoriju.

“Kako ću ja sad ovo; hoću li preživjeti; kako će moja obitelj; ali toliko toga još želim ostvariti; nije pravedno, zašto oni grozni ljudi nisu dobili rak; nisam to zaslužila; sve je u…” Nema što nisam čuo i sve su to razumljive reakcije.

Kad se život ne odvija prema planu, dobijemo osjećaj da je izvan naše kontrole.

A nitko nije planirao rak u četrdesetidrugoj godini pa ni Alzheimera u šezdesetidrugoj. Svaka ozbiljna dijagnoza radikalno mijenja život i ne samo nama, već i svima iz našeg okruženja. Bilo da je riječ o bolesti koja ugrožava život ili nekoj koja radikalno mijenja naš način života, svi se trebamo prilagoditi. I, naravno, treba nam neko vrijeme da opet pronađemo tlo pod nogama.

Proces vraćanja osjećaja kontrole neće izgledati isto za sve ljude. Kao što ni bolest nećemo doživjeti na isti način, kao što ni išta ne doživljavamo svi isto. Zato je dobrodošlo sve što pomaže u vraćanju osjećaja kontrole.

Za nekoga će biti presudno da sudjeluje u odabiru liječnika i tako će steći osjećaj da ipak vlada situacijom. Za nekoga će biti presudna podrška okoline da osjeti da se može osloniti na svoje voljene. Za neke će biti presudna vjera u Boga, a za neke vjera u sebe, a za mnoge kombinacija tog dvojeg. Netko će možda promijeniti nešto iz svoje rutine ili izbaciti neke namirnice iz prehrane ili se vratiti nekoj strasti pa će tako steći osjećaj da oni kontroliraju bolest, a ne bolest njih. A netko će potražiti stručnu pomoć i tako si pomoći da bolje ovlada situacijom.

Vrijedi ponoviti da mislim kako bi nam svima ponekad dobrodošao razgovor s terapeutom, čak i kad nismo u krizi. A kada jesmo i kada ta kriza ugrožava naš život, nema smislenijeg odabira. No ako će netko to shvatiti kao izraz svoje slabosti, možda nije najbolji prvi korak jer će se tako još više umanjiti u svojim očima. Za moje shvaćanje, činjenica da tražiš pomoć znači da si mudar, a ne slab, ali nije bitno kako meni stvari izgledaju, nego kako to doživljava osoba koja traži pomoć. I koliko god se uvijek zalažem za traženje kvalitetne stručne pomoći, ako će to neka osoba interpretirati kao svoju slabost, možda je bolje da prvo napravi druge korake samoosnaživanja. A nadam se i da će joj u jednom trenutku svanuti ideja da je mudro potražiti pomoć ljudi koji su već mnogima drugima pomagali u sličnim životnim situacijama pa imaju potrebno iskustvo i znanje.

Važnost preuzimanja kontrole ističe i dr. Bernie Siegel kada govori o svojim “iznimnim pacijentima” – osobama kojima su dani mjeseci života, a oni su uspjeli pobijediti lošu prognozu i živjeti godinama ili se bolest potpuno povukla. Godinama je radio s njima analizirajući sve što im pomaže, a preuzimanje kontrole nad zdravljem faktor je koji se stalno ponavljao. Kod većine se to manifestira i u odabiru liječnika, ali i kao interes za sve terapije koje prolaze. Neki liječnici takve pacijente smatraju napornima jer uvijek imaju pitanje viška. Ako ne razumiju neki tretman, postave pitanje. Ako nisu sigurni u prvog liječnika, potraže drugog. Ako nisu sigurni u drugo mišljenje, potraže treće. To ne znači da ćeš tražiti dok ne čuješ ono što priželjkuješ, nego da ćeš tražiti dok ne nađeš najboljeg mogućeg stručnjaka za to područje. I onda mu se mudro prepustiti jer ti si obavio svoj dio posla, barem što se službene medicine tiče.

Vraćanje osjećaja kontrole uvijek je važan trenutak nečijeg oporavka. Neki će veću sigurnost osjećati ako eksternaliziraju taj osjećaj pa misle da je njihovo zdravlje u rukama Boga, liječnika ili nekog trećeg, dok je nekima najlakše sebe vidjeti u toj ulozi i mijenjati svoj život.

Na nama je ta unutarnja medicina liječenja svog života i psihe jer jedan od najvažnijih načina preuzimanja kontrole nad životom tiče se vlastitog istraživanja kako pokrenuti svoju unutarnju tvornicu lijekova. Kako da naše srce i um budu najzdraviji mogući faktori iscjeljenja.

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.