Iako su prvi slučajevi adolescenata sa smetnjama nalik depresivnim opisani još u XVII. stoljeću, sve do sredine XX. stoljeća depresija kao poremećaj u adolescentnoj dobi nije bio priznat. Konsenzusom svih stručnjaka Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje u SAD-u 1975. god. prihvaćena je dijagnoza depresije kod djece i adolescenata te su formirani osnovni dijagnostički kriteriji…

Iako su prvi slučajevi adolescenata sa smetnjama nalik depresivnim opisani još u XVII. stoljeću, sve do sredine XX. stoljeća depresija kao poremećaj u adolescentnoj dobi nije bio priznat. Konsenzusom svih stručnjaka Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje u SAD-u 1975. god. prihvaćena je dijagnoza depresije kod djece i adolescenata te su formirani osnovni dijagnostički kriteriji, ali unatoč tome do danas traje problem koji osim u klasifikaciji postoji i u nazivlju, budući se naziv depresija ne koristi samo za depresiju kao specifični dijagnostički entitet. Tako Petersen i sur. razlikuju tri kategorije adolescentne depresije: depresivno raspoloženje, depresivni sindrom i klinički depresivni poremećaj.

Depresivno raspoloženje definira se kao simptom. Ono se često udružuje s drugim negativnim emocijama kao što su strah, krivnja, ljutnja, prijezir ili gađenje. Depresivnim sindromom nazivaju konstelaciju ponašanja i emocija koji se dosljedno zbivaju zajedno, ali nisu zadovoljeni kriteriji za kliničku depresiju. Upravo se adolescencija smatra razdobljem češće pojave depresivnog raspoloženja, kao simptoma, premda je i klinička depresija u njih češća nego u djece prije puberteta.

Specifične kliničke manifestacije depresivnog poremećaja ovise o fazi kroz koju dijete ili adolescent prolazi. Djeca prije ulaza u adolescenciju često izražavaju razdražljivost, psihomotornu agitaciju i komorbidne somatske pritužbe  (bol u trbuhu, glavobolja), anksiozne simptome (separacijska anksioznost, fobije), dosadu i probleme ponašanja. Djeca su rjeđe od adolescenata i odraslih bezvoljna i njihovo se raspoloženje katkada može privremeno poboljšati sudjelovanjem u zabavnim aktivnostima, premda se u njih upuštaju rjeđe od djece koja nisu depresivna. Depresivna djeca i adolescenti skloni su pretjeranoj samokritici i lako se uplaše da će i druge osobe prema njima pokazati jednak stupanj strogosti i kritičnosti. Adolescenti teško verbaliziraju svoja unutarnja stanja, ali će ipak prije od djece, u razgovoru, otkriti postojanje depresivnog raspoloženja i suicidnih misli. Oni također mogu pokazivati razdražljivost, probleme ponašanja i tužiti se na dosadu. Mogu se pokušavati “samoliječiti” drogama i alkoholom. Adolescenti često imaju atipične simptome kao što su hipersomnija, letargija, povećanje apetita i osjetljivost na odbijanje. Odrasli češće imaju melankolični oblik depresije od djece i adolescenata, međutim, neki adolescenti mogu imati sliku sličnu mekankoliji s anhedonijom, beznađem i promjenom tjelesne težine. Psihotični simptomi češći su u odraslih, ali se mogu pojaviti i u djece i adolescenata u kojih su češće slušne halucinacije nego sumanutosti.

Prevalencija depresivnog poremećaja u adolescentnoj dobi pokazuje vrlo široke raspone od jedne studije do druge i do zemlje koja ih provodi, a uzroci su prvenstveno u metodološkim razlikama. Žene poboljevaju dvostruko češće od muškaraca. Biološke promjene u pubertetu, kognitivne predispozicije i sociokulturni utjecaji smatraju se čimbenicima koji bi mogli utjecati na razlike. Pretpostavlja se da hormonske promjene u žena, trudnoća, naučena bespomoćnost, predodređenost životnih uloga, genetika i povećana učestalosti anksioznih poremećaja značajno doprinose pojavi depresije. Iako je uvriježeno mišljenje kako je najviša incidencija depresije u tridesetim godinama života, s medijanom 32,5 godina, studije provedene krajem prošlog stoljeća pokazale su stalni trend snižavanja dobi, prema adolescentnoj.

Prosječna dob za pojavu adolescentne depresije je 15 godina. Median 12-mjesečne prevalencije u srednjoj i kasnoj adoescenciji približava se onoj kod odraslih i iznosi 4–5%, dok vjerojatnost oboljevanja za cijeli period adolescencije raste s 5%, na početku rane, na gotovo 20%, na kraju kasne adolescencije. Unatoč brojnosti poteškoća u toj dobi i izraženosti simptoma studije ukazuju da samo  35% adolescenata i to onih sa teškom depresivnom epizodom potraže profesionalnu pomoć.

Depresija u adolescenata je povezana sa sniženom razinom funkcioniranja u kući, školi i socijalnom okruženju uopće, višom razinom zlouporabe opojnih droga, te povećanim rizikom od bolesti i prerane smrti u odrasloj dobi.

Približno 5 do 10% djece i adolescenata ima tzv. subsindromske simptome depresivnog poremećaja. Ta djeca i adolescenti imaju veliko obiteljsko opterećenje depresijom, značajna psihosocijalna oštećenja, u povećanom su riziku od suicida i razvoja punog sindroma depresije., dok je više od 25% adolescenata već zahvaćenih simptomima. Blagi simptomi depresivnosti, u 67% slučajeva eskaliraju u klinički značajan poremećaj.

Pet varijabli predviđa eskalaciju: ozbiljnost simptoma depresije, vrsta simptoma, prisutnost samoubilačkih misli, postojanje anksioznog poremećaja i pozitivna obiteljska anamneza za depresiju. Adolescenti s tri ili više faktora rizika imaju oko 90% šanse da njihov subklinički simptom eskalira do punog sindroma depresivnog poremećaja, u usporedbi s 47% u svih koji imaju manje od tri faktora rizika. Spolne razlike mogu utjecati na kliničku sliku depresivnog poremećaja u adolescenata i one su najviše izražene upravo u blagoj depresivnosti. Kada se navedeno rasčlani po intenzitetu simptoma depresivnosti, po spolu, omjeri se mijenjaju i to kako slijedi: od 1,5:1 u korist djevojaka u subsindomskom.

Ta skupina adolescenata zavrjeđuje poseban interes s gledišta preventivnih programa, budući je tijekom nastavka adolescencije moguć prijelaz iz tog oblika poremećaja u klinički značajan poremećaj odrasle dobi.. Iz ovog istraživanja moguće je zaključiti da se s težinom kliničke slike povećava udio ženske populacije u poremećaju i približava omjeru od 2:1 koji je utvrđen u odrasloj dobi.

Najzastupljeniji simptom adolescentica s blagim depresivnim poremećajem je psihička anksioznost u 85,9%. Anksioznost je visoko prisutna u adolescentnoj dobi i rezultat je burnih pubertetskih promjena i hormonskog utjecaja, te se ovaj simptom može smatrati prepoznatljivim i uobičajenim u toj dobi. Čak 55% adolescenata pokazuje anksioznost kao komorbiditet uz veliku depresivnu epizodu, 41,4% simptome separacijske tjeskobe, 29,3% simptome iz kruga opsesivno kompulzivnog poremećaja i 19,0% generaliziranu anksioznost.

Posebnu pozornost plijeni činjenica da velik dio adolescenata ima poteškoće sa spavanjem. Najnovije studije dokazuju da dulja izloženost svjetlu noću (odgođeno vrijeme odlaska na spavanje zbog dugog gledanje televizije, rad na računalu, komunikacija putem društvenih mreža umjesto “žive komunikacije“), mogu dovesti do rasta depresivnosti, djelujući na hipokampus, podsredstvom TNF-a Porastu broja subsindromski depresivnih adolescenata svakako pridonosi suvremeni način života, otuđivanje, gubitak interesa za socijalne kontakte, ali i bolja dijagnostika te češće prepoznavanje bolesti.

U liječenju djece i adolescenata primjenjuju se psihosocijalne terapije i psihofarmakoterapija. Smatra se da je liječenje općenito najdjelotvornije kada je multimodalno. U liječenju mladih terapija je rijetko, gotovo nikada, jedini terapijski postupak, izoliran od psihosocijalnih intervencija.

S obzirom na složenost problema i veliku učestalost subsindromski depresivni poremećaj ukazuje na evidentnu potrebu provođenja probira u populaciji primjenom jednostavnog kliničkog upitnika od strane obučenog profesionalca. Time bi se mogla skrenuti pozornost na osobe s poteškoćama u afektivnoj sferi, te bi se uz nadzor i minimalne intervencije  u adolescentnoj dobi osigurala prevencija nastanka ozbiljnih afektivnih poremećaja srednje životne dobi.

Literatura

• Rao U, Chen LA. Characteristics, correlates, and outcomes of childhood and adolescent depressive disorders. Dialogues Clin Neurosci 2009;11:45–62.
• Petersen AC, Compas BE, Brooks-Gunn J, Stemmler M, Ey S, Grant KE. Depression in adolescence. American Psychologist 1993;48:155-68.
• Wade TJ, Cairney J, Pevalin DJ. Emergence of gender differences in depression during adolescence: national panel results from three countries. J Am Acad Child Adolesc Psychiatry 2002,41:190-8.
• Thapar A, Collishaw S, Pine DS, Thapar AK. Depression in adolescence. Lancet 2012;379:1056-67.
• Weissman MM, Bland RC, Canino GJ, Faravelli C, Greenwald S, Hwu HG i sur. Cross-national epidemiology of major depression and bipolar disorder. JAMA 1996;276:293-9.
• Bland RC. Epidemiology of affective disorders: a review. Can J Psychiatry 1997;42:367-77.
• Kessler RC, Walters EE. Epidemiology of DSM-III-R major depression and minor depression among adolescents and young adults in the National Comorbidity Survey. Depress Anxiety 1998;7:3-14.
• Haarasilta L, Maurttunen M, Kaprio J, Aro H. The 12-month prevalence and characteristics of major depressive episode in a representative nationwide sample of adolescents and young adults. Psychol Med 2001;31:1169-79.
• Costello EJ, Mustillo S, Erkanli A, Keeler G, Angold A. Prevalence and development of psychiatric disorders in childhood and adolescence. Arch Gen Psychiatry 2003; 60:837-44.
• Hankin BL, Abramson LY, Moffitt TE, Silva PA, McGee R, Angell KE. Development of depression from preadolescence to young adulthood: emerging gender differences in a 10-year longitudinal study. J Abnorm Psychol 1998;107:128–40.
• Flament MF, Cohen D, Choquet M, Jeammet P, Ledoux S. Phenomenology, psychosocial correlates, and treatment seeking in major depression and dysthymia of adolescence. J Am Acad Child Adolesc Psychiatry 2001,40:1070-8.
• Rushton JL, Forcier M, Schecktman RM. Epidemiology of depressive symptoms in the National Longitudinal Study of Adolescent Health. J Am Acad Child Adolesc Psychiatry 2002;41:199-205.
• Fu-I L, Wang YP. Comparison of demographic and clinical characteristics between children and adolescents with major depressive disorder. Rev Bras Psychiatry 2008;30:124-31.
• Klein DN, Shankman SA, Lewinsohn PM. Subtreshold depressive disorder in adolescent: predictors of escalation to full-syndrome depressive disorders. J Am Acad Child Adolesc Psychiatry 2009;48:703-10.
• Jeffery DA, Sava DB, Winters NC. Depressive disorders. U: Cheng K, Myers KM. Child and adolescents psychiatry the essentials. Philadelphia: Lippincott Williams & Wilkins 2005,169-210.
• Jeffery DA, Sava DB, Winters NC. Depressive disorders. U: Cheng K, Myers KM. Child and adolescents psychiatry the essentials. Philadelphia: Lippincott Williams & Wilkins 2005,169-210.
• Bedrosian TA, Weil ZM, R J Nelson RJ. Chronic dim light at night provokes reversible depression-like phenotype: possible role for TNF. Molecul Psychiatry doi: 10.1038/mp.2012.96
• Kuzmanić M, Petric D , Rumboldt M, Janjić N. Pojavnost depresije u ordinaciji LOM-e u korelaciji s kroničnim somatskim komorbiditetom. U: Zbornik- XVI. Kongres obiteljske medicine: Duševni poremećaji u skrbi obiteljskog liječnika. Zagreb: Hrvatska udružba obiteljske medicine, 2009.