Uspjehu, a naročito oporavku iza liječenja, mnogo pridonosi i osobni stav pojedinca. Od toga koliko će fatalistički biti raspoložen saznanjem dijagnoze (naročito ako se radi o malignomu ili nekoj drugoj bolesti s lošom prognozom), do toga da se uhvati u koštac s novonastalom situacijom i sve svoje resurse, fizičke i psihičke, usmjeri ka liječenju i oporavku.

Uspjehu, a naročito oporavku iza liječenja, mnogo pridonosi i osobni stav pojedinca. Od toga koliko će fatalistički biti raspoložen saznanjem dijagnoze (naročito ako se radi o malignomu ili nekoj drugoj bolesti s lošom prognozom), do toga da se uhvati u koštac s novonastalom situacijom i sve svoje resurse, fizičke i psihičke, usmjeri ka liječenju i oporavku.

Za neke ljude i inače u životu nema nepremostivih i nerješivih problema, pa se tako ponašaju i kada budu suočeni s teškom dijagnozom.

Neki, koji inače teške životne situacije rješavaju uspješno, na lakši ili teži način, suočeni s bolešću obeshrabre se, prepuste situaciji i postanu osobe koje njihova okolina ne prepoznaje.

Drugi, koji inače u životu ne pokazuju borbeni duh, u situaciji kada doznaju dijagnozu i lošu prognozu, pretvore se u prave borce i zapravo ni njima ni okolini nije jasna ta, svakako pozitivna preobrazba.

Obrazaca ponašanja ima još mnogo, cijela paleta raznih nijansi između navedenih, pa nitko unaprijed ne može sa sigurnošću reći kako će se ponašati u nekoj sasvim određenoj situaciji.

To su sve struci poznate situacije, te postoje razne grupe potpore za bolesnike oboljele od određenih bolesti, najčešće onih s lošom prognozom i onih koje umnogome utječu na kvalitetu svakodnevnog života oboljelih.

Postoje i tzv. univerzalne grupe potpore, koje njeguju neka opća načela kako se suočiti s teškom životnom situacijom, koja uključuje i bolest, kako lošu vijest priopćiti djeci, životnom partneru, obitelji, radnim kolegama, … i što pojedinac sam može učiniti kako bi se osjećao bolje.

Osobni stav „zauzeti se za sebe“ odličan je saveznik u borbi protiv svih životnih nedaća, pa tako i bolesti. A smijeh, dobro raspoloženje, pozitivan stav prema životu, … samo su dio širokog dijapazona osobnog stava i ponašanja u teškim životnim situacijama.

Važnost smijeha kao lijeka (i ostalih raspoloženja za bolje osjećanje) prihvaćena je i od strane struke, pa u svijetu postoje i posebni psihološki tretmani u klinikama u kojima se provodi liječenje osnovne bolesti, kao rutinski dopunski tretman u liječenju.

O važnosti smijeha kao lijeka rađene su i kliničke studije i jedna od recentnih, iz 2015. godine, pokazala je kako su apatična, bezizlazna raspoloženja, odbijanje medicinskih postupaka (jer „i tako neće biti koristi“) bili značajno reducirani u grupi bolesnika podvrgnuti terapiji smijehom, tj. u 19% ispitanih, dok u kontrolnoj skupini taj postotak nije iznosio niti 1%.

Važnost smijeha i pozitivnog stava prema životu istaknuta je i Svjetskim danom smijeha, koji se obilježava svake prve nedjelje u svibnju, od 1998. godine.

U siječnju te, 1998. godine, u Indiji, potaknuti dobrim rezultatima koje bavljenje jogom ima na duševni i fizički oporavak, odlučeno je svake prve nedjelje u svibnju posebno istaknuti utjecaj joge i duševnog mira na osobni prosperitet. Vremenom, kako je manifestacija uzimala maha, sadržaj se proširio, te se danas u više od 100 zemalja svijeta obilježava Svjetski dan smijeha, prigodnim manifestacijama.

I tamo gdje se posebno ne obilježava Svjetski dan smijeha pojedinci mogu prvu nedjelju u svibnju provesti šireći pozitivne vibracije oko sebe. A, nitko ne brani da se svi tako ponašamo cijele godine, zar ne?