Komunikacijski izazovi članova obitelji oboljelih od karcinoma

Dijagnoza karcinoma nikad ne pogađa samo oboljelog. Psihoonkološko savjetovanje služi kao podrška ne samo oboljelom već i njegovoj obitelji jer spoznaja da netko od naših bliskih ima zloćudnu bolest razvija unutar obitelji niz specifičnih psihičkih reakcija...

Dijagnoza karcinoma nikad ne pogađa samo oboljelog. Psihoonkološko savjetovanje služi kao podrška ne samo oboljelom već i njegovoj obitelji jer spoznaja da netko od naših bliskih ima zloćudnu bolest razvija unutar obitelji niz specifičnih psihičkih reakcija. Aktualna situacija pacijentu dodjeljuje novu, uglavnom ovisnu ulogu, što predstavlja stresnu situaciju i naglašeno mijenja postojeće odnose unutar obitelji. Budući da se uobičajena konstelacija odnosa narušava, a tendencija stvaranja novih obrasca ponašanja su neizvjesnog i nepoznatog karaktera, to stvara novu dinamiku odnosa članova i budi realna i fantazijska očekivanja.

Međutim, njihove brige, strahovi i tjeskoba uglavnom prolaze u sjeni, nepravedno zanemarivane ili umanjivane, jer se većina pažnje usmjeruje na oboljelog i njegove potrebe. Stoga je važno prepoznati ulogu misli i osjećaja na formiranje zajedničke slike o karcinomu, što pojedinačno nekome znači i što proživljavaju individualno, zajedno sa oboljelim. Upravo je to mjesto u mreži obiteljskih odnosa na koji možemo utjecati, modificirati  i omogućiti jasnije sudjelovanje svih, svatko unutar svoje uloge i kapaciteta.

Nerijetko se na početku pojavljuje zbunjenost, smušenost misli, nevjerica, tupost, poljuljanost u osobne vrijednosti, u smislenost života, strepnja, prijetnja zabrinutost za budućnost, za sebe, za ostale članove… Prisutni su različiti obrambeni mehanizmi negiranja, okrivljavanja, projiciranja, depresivnog raspoloženja prije nego li uslijedi prihvaćanje novonastalog stanja. Mogu se aktivirati nepovoljni oblici komunikacije unutar obitelji iza kojih se najčešće krije krivnja, neprihvatljiva agresivnost, dominacijske pobude, preuzimanje pozicije žrtve kod člana obitelji ili kod samog pacijenta.

Proces suočavanja, emocionalnog reagiranja i prihvaćanja često imaju svoje specifičnosti. Zapravo nema dobrog ni lošeg suočavanja, već više ili manje uspješno reagiranje koje je podložno korekciji, ukoliko se imaju uvidi u njih. Najadekvatniji oblik suočavanja je aktivan pristup budući da je usmjeren na osobnom angažmanu oko traženja oblika liječenja, vrste prehrane ili određene aktivnosti. Drugi način je usmjeren na izražavanje emocija putem plakanja ili pričanja o strahovima. Treći, disfunkcionalni način je izbjegavajući, koji ima tendenciju odgađanja i uglavnom je povezan sa preplavljujućim neugodnim osjećajima koji nas blokiraju.

Specifičnost koju karcinom i liječenje donosi ovisi o ulozi oboljelog unutar obiteljske psihodinamike. Dominantni aspekt pojedinih slučajeva, primjerice oboljeli otac koji osigurava financijsku konstrukciju, samohrana majka ili aktivno poslovna žena, bolesno dijete i dr. aktivira nove emocionalne relacije prema oboljelom i između ostalih članova. Ako oboli majka, dužnost preuzima partner, najstarije dijete ili nesvjesno neko drugo dijete koje je emocionalno bilo vezano uz nju, kako bi se zaštitilo od preplavljivanja straha od odvajanja ili zbog osjećaja krivnje. Djeca, zbog fantazije da su njihovi roditelji svemoćni i neuništivi, reagiraju negacijom i ljutnjom, ili osjećaju dužnost simboličkog preuzimanja njihove uloge. Ako brat ili sestra obole isto se aktiviraju nesvjesne emocije, budući da ih vezuje zajednička prošlost. Potisnuti nerazriješeni osjećaji u ovakvim stanjima se često obnavljaju što može promijeniti ponašanje u obliku agresije, ljubomore, zavisti, ovisnosti ili vezivanju s oboljelom bratu ili sestri. Ukoliko se ne uspije kompenzirati majčinski empatijski kapacitet koji je narušen karcinomom,  narušava se podržavajuća uloga i identifikacijski model za kasniji spolni razvoj djeteta.

Ako je bolesnik dijete, postoji opasnost o hiperaktivnosti oko njega što podrazumijeva uskratu i ustupke od ostale zdrave djece. Prevelika pažnja onemogućuje otvoreno i zrelo emocionalno komuniciranje s njime, a od zdravog se iščekuje buduća kompenzacija kao „nada obitelji“. Bolesno dijete budi osjećaj krivnje kod roditelja naročito ako se dijete zanemarivalo, pritiskalo, ili sililo.

Kada partner oboli, kod drugog se javlja strah od napuštanja, neizvjesnost budućnosti, iscrpljivanje u novoj ulozi i nemoć razgraničavanja uloge roditelja, partnera i njegovatelja. Uključiti bliske osobe, tražiti od njih pomoć i oslonac i biti svjestan da nismo sami i da ne mora sve biti na partnerovim leđima, predstavlja pravi izazov. Osjećaj za „vrijeme posvećeno sebi“, koje ne predstavlja izraz egoizma već njegovanje empatijskog kapaciteta upravo kako bismo bili emocionalno dostupniji i za druge i za sebe, jest kompas koji osvještava naše zdrave granice. Tek nakon pronalaženja tog funkcionalnog centra stabilnosti komunikacija postaje konstruktivna, koja se ne iscrpljuje samo oko bolesnikovih potreba već i oko zajedničkih ideja oko kućanstva, djece i obitelji u cjelini. Pitanje intimnih odnosa, seksualnosti koji su narušeni traže da budu verbalizirani jer se otvorenim razgovorom i dopuštanjem nježnosti poboljšava odnos i jača obostrano razumijevanje. Ne zaboravimo da se strahovi, strepnja i „što učiniti a da ne povrijedimo onog drugog“ javlja kod svih.  

Najčešće psihološke reakcije, psihijatrijski simptomi ili psihijatrijski poremećaji kod članova kreću se od reaktivnih prolaznih stanja, anksioznosti, tjeskobe, poremećaja prilagodbe, anksiozno depresivnih simptoma pa i do jasnih depresivnih poremećaja. Isto tako mogu biti prisutni u obliku specifičnih simptoma, samostalno ili u sklopu poremećaja. Tako se depresivne smetnje mogu maskirati kroz nesanicu ili u tjelesnim smetnjama, primjerice glavobolje, probavne smetnje  ili bolovima u leđima. Važno je to uočiti jer se mogu na vrijeme zaustaviti i spriječiti da ne intenziviraju i destabiliziraju emocionalni kapacitet. Ako je tjeskoba preplavljujuća, ili postoji naglašena razdražljivost i bezvoljnost tako da je komunikacija narušena, od značajne su pomoći, naročito u akutnim fazama, anksiolitici (alprazolam, oksazepam, diazepam), hipnotici (zaleplon, nitrazepam) ili antidepresivi (sertralin, mirtazapin). Oni pomažu privremeno ili povremeno, popravljajući opće stanje i stvaraju naš emocionalni kapacitet kvalitetnijim.

Stoga je važno uočiti da stanje onkološkog bolesnika unutar obitelji može narušiti emocionalna stanja ukućana. Upravo psihoonkološko savjetovanje pruža medikamentoznu i psihološku pomoć članovima obitelji koji trebaju ovakav oblik podrške.

 

Ocijenite članak

Ocjena 0.00 (broj glasova: 0)

Podijelite članak
Ispiši
Komentara (0)
Imate komentar?

Komentirati mogu samo registrirani članovi. ili registrirajte.

Komentari (0)

Vezani članci

Vezana pitanja i odgovori