Glavni simptom generaliziranog anksioznog poremećaja predstavlja zabrinutost i razmišljanje koje izlaze izvan granica okolnosti.

 Glavni simptomi generaliziranog anksioznog poremećaja

Uz sve ranije nabrojane simptome, glavni simptom generaliziranog anksioznog poremećaja predstavlja  zabrinutost i razmišljanje koje izlaze izvan granica okolnosti. Ta se zabrinutost odnosi na svakodnevne događaje, no ona zapravo ne prestaje, jer osoba uvijek pronađe neki razlog za brigu i kada se riješi jedan problem, mijenja se fokus i pronalazi se novi razlog zabrinutosti. Uz ovaj poremećaj čest je komorbiditet drugih poremećaja, čak u 68 – 93%. Najčešće su prisutni depresivni poremećaji (velika depresija i distimija), drugi poremećaji anksioznosti (panični poremećaj, socijalna fobija, specifične fobije), somatoformni poremećaji, ovisnosti. No, isto tako su prisutne i tjelesne bolesti (artritis, gastrointestinalni i respiratorni poremećaji). Upravo ovako čest komorbiditet komplicira evaluaciju prognoze.

Rizični čimbenici za češću pojavu ovog poremećaja su niži prihodi, nedostatak tercijarne kvalifikacije, nezaposlenost, razvod, separacija i smrt partnera.
Ovaj poremećaj je i dalje zanemaren u kliničkoj praksi, usprkos visokoj stopi prevalencije u zajednici. U tom smislu je važno jasnije razgraničenje patološke zabrinutosti od normalne brige. Patološka zabrinutost uključuje kaskadu nekontroliranih i zaokupljajućih “što ako” scenarija razmišljanja ili obrazaca. Ova briga uglavnom je vođena otežanim nošenjem s neizvjesnošću – može nestati jedino uz osjećaj potpune sigurnosti. Takva zabrinutost značajno ometa psihosocijalno funkcioniranje, dok brige iz svakodnevnog života nisu pretjerane, percipira ih se kao rješive te ih se može odložiti. Kod generaliziranog anksioznog poremećaja zabrinutost je pervazivnija, izraženija i izaziva veću patnju, dulje traje i često se pojavljuje bez vanjskog poticaja. Što je veći raspon životnih okolnosti oko kojih osoba brine, veća je vjerojatnost za pojavu ovog poremećaja.

S druge strane, svakodnevne brige rjeđe su praćene tjelesnim simptomima (kao što je nemir ili osjećaj napetosti ili uznemirenosti), dok kod generaliziranog anksioznog poremećaja postoji subjektivna patnja zbog stalne zabrinutosti i popratnih  oštećenja u socijalnom, radnom ili drugim važnim područjima funkcioniranja.
Patološka zabrinutost uključuje stalnu sumnju koja onemogućava završavanje započetih aktivnosti. Posljedica toga je stalna anticipacija daljnjih komplikacija i problema, bez jasnog rješenja na vidiku. Iz tog razloga osoba ne uspijeva živjeti u sadašnjosti, već je sadašnjost poput preludija u budućnost koja se doživljava kao ispunjena potencijalnim opasnostima. Radi se o neprekidnom i beskorisnom pretjeranom razmišljanju koje spriječava rješavanje problema i donošenje odluka.

Obavezna evaluacija simptoma

Kao što je rečeno, postoji disproporcija između učestalosti ovog poremećaja i njegovog prepoznavanja. Ponekad razlozi mogu biti što pacijenti ne iznose određene simptome (tjeskobu, zabrinutost, napetost, razdražljivost ili umor jer ih ne smatraju “medicinskim simptomima”) ili ih liječnici dožive kao opću iscrpljenost i ne postavljaju specifična pitanja vezana uz anksiozni poremećaj. Relativno rijetko prepoznavanje ovog poremećaja može predstavljati problem obzirom na funkcionalna oštećenja, kroničnost, komorbiditet (psihički ili tjelesni). Stoga je važna evaluacija simptoma (osobito zabrinutosti i somatskih simptoma tjeskobe), trajanje simptoma, opseg osobnog funkcionalnog oštećenja, patnja i mogućnost suočavanja.