Depresija i tjelesne bolesti

1

Svaka tjelesna bolest u čovjeku pojačava osjećaj vlastite slabosti, pa se zbog toga bolesnik i želi na nekoga osloniti...

Svaka tjelesna bolest u čovjeku pojačava osjećaj vlastite slabosti, pa se zbog toga bolesnik i želi na nekoga osloniti. Njemu treba riječ utjehe i samopouzdanja, treba mu liječnik koji ga shvaća, razumije, koji mu želi i može pomoći, koji to radi strpljivo, stručno i s puno empatije.

Psihijatar koji se bavi ovim postupcima djeluje u širokom preventivnom smislu, utječe na medicinski tim educirajući članove da bolesnika promatraju kroz biološko, psihološko i socijalno jedinstvo, da ga motivira za liječenje uz pozitivni stav prema trenutnom, ali i budućem stanju. Konzultativna psihijatrija  je danas postala integralni dio kliničke psihijatrije, ona spaja različite  specijalnosti i sve bolesnike u jedinstveni sustav a liječnika primarno usmjerava na bolesnika, njegovo reagiranje na bolest i psihološka doživljavanja u tijeku liječenja, posebno u tijeku hospitalizacije ali i nakon toga.

U  nastojanjima da što više pomogne pacijentu, psihijatar mora voditi računa o različitim nesvjesnim reakcijama na bolest koje mogu, u velikoj mjeri, otežati bolesnikovu situaciju i utjecati na tijek i prognozu bolesti. Važno je upoznati se sa psihološkim profilom premorbidne ličnosti, njegovim navikama, životnim stavovima, mjestu i ulozi u obitelji, radnoj sredini i širem okruženju... pratiti sve moguće promjene koje nastaju u tijeku bolesti i na to adekvatno reagirati, nastojati to spriječiti i eliminirati  koristeći sve mogućnosti psihološkog, biološkog a posebno socijalnog pristupa  u suvremenoj psihijatriji i medicini.

Bolesnici koji boluju od kroničnih tjelesnih bolesti često u smislu komorbiditeta pate i od psihičkih bolesti među kojima je depresija najčešća. Prevalencija bolesti u bolesnika koji boluju od kroničnih tjelesnih bolesti kreće se između 15 do 55%, ovisno o vrsti bolesti, težini i njenom trajanju, a posebno o prisutnosti bolnih simptoma (1).

Emocionalne reakcije na tjelesnu bolest ukratko se mogu podijeliti u tri skupine:

  • poricanje: je dobro ukoliko štiti od prevelikog emocionalnog tereta a loše je  ukoliko uzrokuje lošu kontrolu bolesti,
  • strah je dobar: ukoliko motivira pozitivne promjene ponašanja, a loš ukoliko dovede do toga da se bolest shvati kao katastrofa bez izlaza,
  • anksioznost i depresija kao posljedica izloženosti te gubitak resursa dovode do gubitka suradljivosti (compliance) i uzimanja terapije (adherence).

Po učestalosti javljanja depresivnog poremećaja na prvo mjesto dolaze bolesnici oboljeli od karcinoma, iza toga bolesnici oboljeli od infarkta miokarda, pa plućnih i neuroloških bolesti. Navodi se da je prevalencija depresije oboljelih od plućnih bolesti od 25 do 35%, dijabetesa 35%, neuroloških bolesnika oko 40% (epilepsija 30 do 35%, a Parkinsonova bolest i multipla skleroza 35 do 45%),  kod infarkta miokarda od 45 do 50%, a kod karcinoma od 48 pa do 80% (2).

Studije pokazuju da depresija kod kroničnih tjelesnih depresivnih bolesnika povećava i mortalitet i utječe na stopu suicida koji je nekoliko puta veći nego kod opće populacije (0,3/1000 prema 0,12/1000) (3).

Upravo zbog toga je pravovremeno otkrivanje depresije u kroničnih tjelesnih bolesnika od posebnog značenja.

Liječenje depresije u kroničnih tjelesnih bolesnika provodi se kombinacijom farmakoterapije i psihoterapije,  pomoću raznih psihosocijalnih i edukacijskih mjera namijenjenih osoblju, bolesnicima i njihovim obiteljima.  

Zbog dobre podnošljivosti, visokog stupnja učinkovitosti, specifičnog profila nuspojava, malog broja interreakcija s ostalim lijekovima, kao antidepresivi prvog izbora koriste se selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina. Ovi antidepresivi selektivno blokiraju ponovnu pohranu serotonina, a na druge neurotransmitorske sustave djeluju slabo ili ne djeluju.

Radi se o djelotvornim i sigurnim antidepresivima koji ne izazivaju značajne interreakcije s antiepilepticima, citostaticima, antihipertenzivima, lijekovima koji se rabe u liječenju endokrinoloških bolesti i drugim lijekovima kojima liječimo kronične tjelesne bolesti.

Depresija i dijaliza

Kad govorimo o psihološko psihijatrijskim aspektima bolesnika na dijalizi treba načelno kazati da se bolesnici s bubrežnom insuficijencijom suočavaju s mnogim psihološkim problemima koji su vezani s bubrežnom bolešću. Oni su suočeni s gubitkom zdravlja, mogućim gubitkom zaposlenja, gubitkom prijašnje aktivnosti i prekidom veza, pa se o tim aspektima posebno i raspravlja (4).

Gubitak tjelesne funkcije i autonomije u ovih bolesnika može dovesti do reakcije žalovanja ili depresije. Izmijenjeni su aspekti važni za život jer se mijenja životno zadovoljstvo. Neminovna anksioznost opterećuje bolesnika koji ne znaju kako će se njihova bolest razvijati i kakav je njezin konačan ishod. Nesigurnost mijenja odnos bolesnika prema vanjskom svijetu što može dovesti do pogoršanja homeostaze i mentalnog disbalansa. Afektivne reakcije na dijalizu su najčešće depresivne, ali mogu biti ili poricajuće ili agresivne. Depresivna reakcija čini bolesnika regresivnim sa čestim psihosomatskim pritužbama.

Među raznolikim psihijatrijskim smetnjama koje su češće nego u drugih tjelesnih bolesnika, posebno mjesto pripada depresivnim stanjima. Točna prevalencija depresije u dijaliziranih bolesnika je nepoznata.

Psihodinamsko razumijevanje bolesnika s bubrežnom insuficijencijom povezuje depresiju s osjećajem gubitka koji je prisutan na tjelesnoj i psihološkoj razini. Somatska objašnjenja depresije povezana su s povećanom razinom citokina i utjecaj uremije na središnji živčani sustav.

Redoviti su i poremećaji prilagodbe jer se bolesnici s bubrežnom bolešću moraju prilagoditi mnogim novonastalim situacijama.

Mehanizmi koji stoje u pozadini depresije dijaliziranih bolesnika nisu do kraja jasni. Naime, smatra se da su s jedne strane uzroci depresije vezani uz promjenu socijalne sredine, psihološkog stanja bolesnika, njegove fizičke sposobnosti i patologije same bolesti – depresija u dijaliziranih povezana je s osjećajem gubitka (Teorija kognitivne adaptacije).

S druge strane, postoji i mišljenje da je depresija u dijaliziranih posljedica zatajenja funkcije bubrega: bolesnici su preplavljeni citokinima i reaktantima akutne faze upale – citokinima inducirana depresija.

Uremija dovodi do promjena u CNS utječući na sintezu i metabolizam nekih neurotransmitera. Činjenica jest da je upotreba svakodnevne dijalize umjesto svaki drugi dan udružena sa smanjenjem pojavnosti depresije (5).

Literatura

1. Kuhn, KU, Maler W.: Depression in patients with somatic diseases, Mod Probi

    Pharmacopsyhiatry; 25: 167-88; 1997.

2. Katon, W., Lin EH, Kroenke K. : The association of deression and anxiety with medical

    symptom; Gen. Hosp., Psychiatry, 29 (2); 147-155; 2007.

3. Beautrais AL at all: Prevalence and comorbidity of mental disorders in persons making

    suicide attempts. AJ psychiatry; 153: 1009-14; 1996.

4. Nemčić, M.I.; Psihološki i psihijatrijski aspekti bolesnika na dijalizi; Psihosomatska

    medicina, Medix; br. XV, p.140-142; 2009.

 

5. Finkelstein FO, Wuerth D, Finkelstein SH. An approach to addresing depression in patients

   with chronic kidney disease. Blood Purif 2010;29:121-124.

 

Ocijenite članak

Ocjena 0.00 (broj glasova: 0)

Podijelite članak
Ispiši
Komentara (1)
Imate komentar?

Komentirati mogu samo registrirani članovi. ili registrirajte.

Komentari (1)
Diler 22.09.2017. 03:10

Jea zasto nem dokaza slikanja testova po cemu bi ljudi znali sto se događa??

Vezani članci

Vezana pitanja i odgovori