Danas sa ponosom možemo reći da živimo i radimo u vremenu erupcije novih, modernih i potentnih psihofarmaka, da su nam takvi lijekovi donijeli potpuno nove mogućnosti, ali i pred nas postavili nove ciljeve.

Danas sa ponosom možemo reći da živimo i radimo u vremenu erupcije novih, modernih i potentnih psihofarmaka, da su nam takvi lijekovi donijeli potpuno nove mogućnosti, ali i pred nas postavili nove ciljeve.

Možemo si postaviti pitanje da li je primjena lijekova usmjerena liječenju psihičkih poremećaja ili djelovanju na simptome bolesti.  Jasnih smo stavova, a i  razmišljanja da je svakome bolesniku potrebno pristupiti individualno na osnovu anamneze, kliničke slike i psihičkog statusa jer ako lijek djeluje na jednom bolesniku ne znači da je najbolji izbor za drugog bolesnika. Današnja psihofarmakoterapija omogućuje oboljelome poboljšano socijalno, radno i emotivno funkcioniranje, te od naših bolesnika očekujemo bolju kvalitetu životu. Nažalost, i danas u vremenu dugodjelujućih preparata mnogi bolesnici ne uzimaju redovno terapiju iz različitih razloga. Ovo sve su činjenice i pitanja o kojima bi danas trebali razmišljati u cilju boljeg o kvalitetnijeg liječenja naših pacijenata.

Ali krenimo od samih početaka!

Sredinom 20. stoljeća snažan odjek imalo je slučajno otkriće klorpromazina, tako da se s pravom od strane većine psihijatara ovaj događaj uzima kao stvarni početak povijesnog razvoja moderne psihofarmakologije. Delay i Deniker uvode klorpromazin u terapiju shizofrenije i akutne manije. Otkrićem klorpromazina sredinom prošlog stoljeća započinje nova etapa u liječenju oboljelih od shizofrenije. Uvidjevši da klorpromazin uspješno djeluje u liječenju psihotičnih poremećaja počinje sinteza i novih antipsihotika. 1958. godine sintetiziran je haloperidol, a nakon njega i ostali lijekovi, promazin, flufenazin i perazin.

Antipsihotični učinak antipsihotika prve generacije temelji se na njihovom djelovanju na domapinske receptore D2.

Koliko god su antipsihotici prve generacije bili potentni toliko su uzrokovali pojavu velikog broja nuspojava te su bili dodatno opterećenje za bolesnike i njihovu obitelj.  To dovodi do većeg broja hospitalizacija te stvara neugodu bolesnicima, a i značajno ekonomski opterećuje sustave mentalnog zdravlja.

Sintezom klozapina 60.-ih godina prošlog stoljeća psihijatri shvaćaju da djeluje antipsihotično bez izazivanja ekstrapiramidnih nuspojava. Kako se razlikovao od prijašnjih antipsihotika klozapin dobiva naziv „atipični„ i postaje prototipom novih antipsihotika. Kasnije se otkriva da korištenje klozapina povećava mogućnost pojave agranulocitoze i sada predstavlja drugu liniju antipsihotika kod rezistentnih kliničkih slika. Tijekom 90.-ih godina prošlog stoljeća sintetizirani su novi atipični antipsihotici. Olanzapin, risperidon, kvetiapin, početkom ovog stoljeća sintetizirani su ziprasidone, aripiprazole, paliperidon, asenapine, brexipipirazol…

Kao skupina lijekova atipični antipsihotici se izdižu iznad klasičnih antipsihotika. Oni su rezultat određenog traženja za što boljim antipsihotikom sa manjim brojem nuspojava uz povećanje sigurnosti i podnošljivosti terapije. Osim manjeg broja nuspojava, tu su bitne razlike u djelovanju samog lijeka. Većina atipičnih antipsihotika blokira i dopaminske i serotoninske receptore, samo što je izraženije blokiranje serotoninskih receptora. Novi antipsihotici imaju selektivno djelovanje te izraženije djeluju na dopaminske neurone u regiji A10 koji su u sastavu mezokortikolimbičkog sustava za koji se vjeruje da je ima važnu ulogu u nastanku shizofrenije, a manje je izraženo blokiranje neurona A9  u strijatumu koji su odgovorni za nastajanje ekstrapiramidnih simptoma. Učinkovitiji su kod djelovanja na negativne i kognitivne simptome što ima važnu ulogu za što uspješniju terapiju .

Najnovija istraživanja donose nam snažne dokaze o djelotvornosti novih antipsihotika u liječenju shizofrenije i potvrđuju kako imaju manji rizik za nastajanje ekstrapiramidnih simptoma.  Atipični antipsihotici daju dobre rezultate u liječenju bolesnika s prvim psihotičnim epizodama, u liječenju kronične shizofrenije i u stanjima pogoršanja bolesti. Ipak atipični antipsihotici uzrokuju nuspojave, ali mogući dobitak je iznad mogućnosti pojave nuspojava. Najučestalije nuspojave su porast tjelesne težine, povećan rizik za dijabetes, poremećaj seksualne funkcije, nesanica, glavobolja. Naravno moramo biti svjesni postojanja nuspojava psihofarmaka upozoriti bolesnike da postoji mogućnost javljanje nekih od njih, a sve to na osnovu našeg kliničkog iskustva, ali i na osnovu kliničkih studija.