Iznenadna smrt je nagli, neočekivani prestanak rada srca sa smrtnim ishodom unutar jednog sata od početka simptoma, a najčešće je srčanog uzroka.

Iznenadna smrt je nagli, neočekivani prestanak rada srca sa smrtnim ishodom unutar jednog sata od početka simptoma, a najčešće je srčanog uzroka. Kardiopulmonalna reanimacija (KPR) označava postupak oživljavanja, te predstavlja niz aktivnosti kojima se pruža šansa za preživljavanje bolesnicima s potpunim prestankom rada srca. O vremenskom periodu između prestanka rada srca (tzv. srčanog aresta) i započinjanja postupaka KPR ne ovisi samo život, nego i buduća kvaliteta života uspješno reanimirane osobe. Već nakon 5 minuta anoksije nastupaju nepovratna oštećenja moždanih stanica, pa u takvim situacijama, čak i ako se ponovno uspostave sve životne funkcije (kao što su opskrba krvlju, disanje, probava i rad bubrega), oporavak rada mozga i funkcioniranje unesrećenog kao osobe je potpuno neizvjestan. 

Srčani arest i kardiopulmonalna reanimacija

Od početka 20. stoljeća prati se porast incidencije kardiovaskularnih bolesti (KVB) u cijelom svijetu.  Tijekom 2008. god je više od 17 milijuna ljudi umrlo od posljedica KVB [1]. Prva manifestacija KVB u više od polovine bolesnika je iznenadna smrt, kojoj prethodi srčani arest (zastoj rada srca). Najčešći uzrok srčanog aresta je opstruktivna koronarna bolest, odnosno srčani udar [2] sa posljedičnim razvojem malignih aritmija. U Europi svake godine otprilike 275 000 ljudi dožive srčani arest izvan bolnice [3]. Procjenjuje se da otprilike 60% tih osoba umire na licu mjesta. Kod preostalih 40% se uspije postupcima KPR uspostaviti spontana cirkulacija, te ih se transportira u bolnicu, gdje od ireverzibilnih oštećenja ciljnih organa (mozak i srce) umire još oko 75% [4-8], pa je konačna stopa preživljenja unesrećenih do otpusta iz bolnice poražavajućih 5-10% [9].

Posljednjih desetljeća veliki javni značaj daje se napretku preživljenja žrtava srčanog aresta i smanjenju ireverzibilnih neuroloških posljedica [10,11]. Sukladno tome razvijene zemlje provode edukaciju o KPR na brojnim razinama. Tako je npr. kod nas tečaj hitne medicinske pomoći, čiji je sastavni dio i reanimacija, obavezan u autoškoli. Uz to, u mnogim su razvijenim zemljama, pa tako i u Republici Hrvatskoj, postavljeni automatski vanjski defibrilatori (automatic external defibrilator =AED) na mjestima gdje cirkulira velik broj ljudi (autobusni i željeznički kolodvori, stajališta tramvaja, stadioni, aerodromi itd).

Međutim, potrebu za edukaciju i reedukaciju postupka KPR nemaju samo laici, nego i zdravstveni djelatnici, pogotovo jer većina njih, koji rade izvan jedinica intenzivnog liječenja, nemaju često mogućnosti samostalnog izvođenja postupka KPR, a većini nije poznata niti adekvatna primjena AED, koji su danas sastavni dio opreme svih Domova zdravlja u Republici Hrvatskoj. Problem reedukacije zdravstvenih djelatnika poznat je i u svijetu, pa je tako Američka udruga srca (American Heart Association = AHA) 2010. god. preporučila tečajeve reedukacije zdravstvenih djelatnika jednom u 2 godine [12], ali u smjernicama istog društva već 2015. god. stoji da bi reedukaciju trebalo provoditi čak i češće, pogotovo kod zdravstvenih djelatnika kod kojih postoji veća vjerojatnost susreta sa srčanim arestom [13].

Alarmantni simptomi prijetećeg srčanog udara i aresta su: žestoka bol u prsima sa širenjem u vrat, donju čeljust, leđa i lijevu ruku, dispneja, cijanoza, hipotenzija i u konačnosti sinkopa bez palpabilnog pulsa. U situaciji sinkope bez respiracije i palpabilnog pulsa treba što prije započeti postupak KPR, pozvati hitnu medicinsku pomoć (HMP) i primjeniti AED, ukoliko je spasiocu dostupan.

Prema važećim smjernicama AHA  iz 2017. godine [14] postupak KPR se može, ovisno o tome da li je spasioc izvježban ili je laik, provoditi samo kompresijom prsnog koša ili pravilom 30 : 2. Oba postupka omogućuju osnovno održavanje života, tj. održavanje cirkulacije i disanja.

Ukoliko se radi o zdravstvenom djelatniku ili spasiocu kojemu je postupak KPR poznat, preporuča se pravilo 30:2, tj. nakon 30 kompresija prsnog koša slijede 2 udaha.

Ukoliko spasioc nije upoznat sa postupkom KPR treba samo održavati cirkulaciju kompresijom prsnog koša brzinom 100-120/min. To se objašnjava činjenicom što je pri zastoju srca zrak u plućima još neko vrijeme dovoljno bogat kisikom.

Pritom se ne smije zaboraviti u što kraćem roku pozvati HMP (broj 194) iz dva razloga: 1. kako bi se laiku telefonskim navođenjem dispečera pomoglo adekvatno provesti postupak KPR, te 2. kako bi se u što kraćem roku unesrećenog transportiralo u bolnicu i omogućilo mu napredno održavanje života, jer se kod takvih bolesnika često u post-reanimacijskom periodu mogu razviti kardiološke komplikacije (npr. akutno srčano zatajenje sa ili bez razvoja plućnog edema i kardiogeni šok ) i različita neurološka oštećenja.

Zaključak

Srčani arest je katastrofalan, neočekivani, ali potencijalno reverzibilni događaj. Čak i u državama gdje je HMP dobro razvijena, većina žrtava srčanog aresta ne dobiju KPR od strane svjedoka-promatrača, a ako i dobiju, kvaliteta je općenito daleko od idealne. Stoga i ne čudi činjenica kako 60% žrtava srčanog aresta umire na licu mjesta, prije dolaska u bolnicu. Kod preostalih 40% se uspije postupcima KPR uspostaviti spontana cirkulacija, ali ovisno o kvaliteti provođenja postupka KPR, duljini trajanja anoksije/hipoksije mozga, te posljedičnim neurološkim i kardiološkim oštećenjima/komplikacijama, mogućnosti provođenja adekvatnih  post-reanimacijskih mjera (blaga terapeutska hipotermija i hitna koronarografija)  konačna stopa preživljenja, onih koji su stigli živi u bolnicu, do otpusta iz bolnice je u najboljim uvijetima oko 60%. Stoga, postoji potreba daljnjeg usavršavanja na svim nivoima javnog zdravstva i obrazovnog sustava, prvenstveno organiziranjem redovitih edukacija i reedukacija postupaka KPR  (kako laika, tako i zdravstvenih djelatnika). Iz svega navedenog proizlazi činjenica da u situacijama srčanog aresta doslovce život spašava onaj koji se nađe na istom mjestu sa unesrećenim! Stoga bi osnove KPR, kao i potrebu što ranijeg pozivanja HMP i način primjene AED trebale biti poznate svakome, a ne samo zdravstvenim djelatnicima!