Intravezikalna primjena kemoterapije i imunoterapije

Temeljem dobijenih podataka odlučujemo se bolesniku preporučiti daljnji oblik liječnja – intravezikalnu („u mjehur“) primjenu lijekova. U mokraćni mjehur se apliciraju, i to relativno često, kemoterapijski ili imunoterapijski lijekovi.

Nakon transuretralne operacije tumora mjehura (TUR ili engl. TURBT) tumor je najčešće u cijelosti uklonjen i tumorsko tkivo se šalje (preparat) na patohistološku analizu ne bi li dobili patohistološku dijagnozu (tzv. PHD). Iz te dijagnoze bismo trebali doznati ime tumora, procjenu njegovu zloćudnosti (diferenciranost ili engl., grading) te da li tumor ima sklonosti rastu u dubinu stjenke mjehura kao i procjenu tog prodora u dubinu (invazivnost, engl., staging). Ovdje razlikujemo tumore koje ne iskazuju sklonost penetraciji (tzv. Ta kategorija), one koji su površno invazivni (T1) i one koji prodiru u mišićni dio stjenke (T2). Pri tome je važno naglasiti kako ovi posljednji više nisu predmet liječenja primjenom intravezikalne terapije već je potrebna opsežna kirurška i sustavna kemoterapija.
Temeljem dobijenih podataka odlučujemo se bolesniku preporučiti daljnji oblik liječnja – intravezikalnu („u mjehur“) primjenu lijekova. U mokraćni mjehur se apliciraju, i to relativno često, kemoterapijski ili imunoterapijski lijekovi. Izbor lijeka ovisi o tome kako čest, i koliko brzo, tumor recidivira, o dobi i općem zdravstvenom stanju bolesnika, o tome kako operateru izgleda intraoperacijski („na oko“), a osobito o gore spominjanom PHD ranijih tumora kao i ovogd, sada aktualnog.
Intravezikalna kemoterapija tumora mokraćnog mjehura najčešće se svodi na primjenu jedne doze doksorubicina u mokraćni mjehur i to unutar 24 sata od same operacije (TUR). Ona je kontraindicirana u opsežnih tumora gdje je resekcijska površina velika, a osobito u slučaju sumnje na moguću, makar i najmanju, perforaciju stjenke mjehura tokom operacije. Cilj ovakve primjene kemoterapije je smanjiti učestalost recidiva tumora.
Intravezikalna imunoterapija se primjenjuje daleko najčešće kod T1 tumora koji su, po svojoj naravi, i zloćudniji od velike većine Ta tumora. Cilj imunoterapije je ne samo smanjiti stopu recidiva nego i smanjiti šanse da slijedeći recidiv bude opasniji (invazivniji, dublji). Ovakav oblik liječenja primjenjuje se aplikacijom oslabljenog uzročnika tuberkuloze i kolokvijalno se BCG – terapija (tvornički preparat Immucyst), prema ljudima koji su otkrili uzročnik – Bacillus Calmette-Guérrin. Ovakva terapija nerijetko dovodi do komplikacija poput krvarenja s viskom temperaturom, cistitisa, značajnih iritativnih tegoba mokrenja itd. Ponekad se mogu javiti i regionalne reakcije kao uvećanje i bolnost regionalnih limfnih čvorova, a katkad sistemska tuberkulozna bolest koja onda zahtijeva liječenje trojnom terapijom tuberkulostaticima. Razlog tome je oslabljena (atenuirana) ali ipak živa vakcina BCG-om. Iako jod od ranih 50-ih godina XX stoljeća nemamo bolju terapiju koja, teži navedenim ciljevima, zgodno je napomenuti kako je nekad i lues liječen apliciranjem uzročnika malarije – princip liječenja jedne bolesti drugom – jer je Treponema (uzročnik luesa) izrazito termolabilna, a malarija znatno i višekratno povećava tjelesnu temperaturu.

Ocijenite članak

Ocjena 0.00 (broj glasova: 0)

Podijelite članak
Ispiši
Komentara (0)
Imate komentar?

Komentirati mogu samo registrirani članovi. ili registrirajte.

Komentari (0)