Unatoč sve boljem poznavanju faktora rizika (nasljedni i stečeni) za nastanak pojedinog malignog tumora, općenito se može reći da uzrok nastanka uroloških karcinoma nije poznat.

    Urogenitalni sustav muškarca čine bubrezi, ureteri (mokraćovodi), mokraćni mjehur, prostata, penis i uretra (mokraćna cijev) i testisi. Sama riječ tumor označava neku izraslinu ne definirajući njezinu narav, je li dobroćudna ili zloćudna. Tumori u urologiji mogu nastati iz epitelnog ili vezivnog tkiva. Epitelno tkivo je aktivno tkivo koje obavlja točno određene funkcije. Vezivno tkivo omogućuje gradivnu potporu aktivnom, funkcionalnom epitelu i u funkcijskom smislu je inertno. Tako je npr. tkivo bubrega ili prostate sastavljeno od žljezdanog epitela tvoreći žljezdane formacije koje onda neke tvari izlučuju, a neke resorbiraju. Takvo aktivno, epitelno tkivo bubrega i prostate uklopljeno je u vezivnu čahuru koja omogućuje strukturiranje samih organa.

    Termin karcinom uvijek označava maligni tumor – rak! Kad govorimo o karcinomu uvijek se radi o malignom tumoru nastalom iz epitelnog tkiva. Govorimo li o žljezdanom epitelu bubrega ili prostate, naziv će biti adenokarcinom – maligni tumor žljezdanog epitela. S druge strane, epitel (unutrašnji pokrovni sloj) mokraćnog mjehura, ili tzv. urotel, ima isključivo pokrovnu funkciju i ne izlučuje niti resorbira ikakve tvari (iako se naziva epitel). Maligni tumor tog epitela se također naziva karcinom – rak mokraćnog mjehura.

    Maligni tumori koji nastaju iz potpornog, vezivnog tkiva nazivaju se sarkomi i isto označavaju rak, ali sada rak vezivnog, a ne epitelnog tkiva. Gdje god postoji vezivno tkivo može nastati sarkom, odnosno u svakom epitelnom tkivu može nastati karcinom.

    Onkološka epidemiologija istražuje pojavnost raka i različite čimbenike koji se u određenoj populaciji mogu povezati s rakom. Unatoč sve boljem poznavanju faktora rizika (nasljedni i stečeni) za nastanak pojedinog malignog tumora, općenito se može reći da uzrok nastanka uroloških karcinoma nije poznat. Obzirom na trend starenja populacije razumno je očekivati povećanje broja oboljelih od raka, a to je osobito vidljivo u visoko razvijem zemljama.

   Najčešće sijelo raka u urologiji općenito je mokraćni mjehur budući da pogađa oba spola, a obilježen je čestim recidiviranjem. Najčešće primarno sijelo raka u muškarca je prostata čemu je osobito doprinijela sustavna rana detekcija upotrebom PSA testa i redovitim urološkim pregledima muške populacije u riziku. Takvom strategijom de rak prostate otkiva u znatno ranijim fazama razvoja kada je mogućnost izlječenja daleko veća.

    Nakon prostate, u skupini uroloških tumora, maligna bolest (rak, karcinom) po svojoj učestalosti zahvaća bubreg (adenokarcinom, jer bubreg je u osnovi žlijezda!) i znatno rjeđe mokraćovod (ureter) u kojem nastaje urotelni karcinom. Rak testisa viđa se rijetko i tipično se javlja u mlađih dobnih skupina muškaraca gdje samopregledi imaju vrlo važnu ulogu. Taj oblik raka je posve specifičan jer nastaje iz zametnih, multipotentnih stanica i može poprimiti vrlo razlilčite morfologije.  Izlječivost raka testisa, ako se otkrije u ranim fazama (značenje samopregleda!), danas je vrlo visoka i to poglavito zahvaljujući ranijoj dijagnostici, a možda i još više suvremenim kemoterapijskim protokolima. Rak penisa se viđa najrjeđe, ali još uvijek prečesto u kasnim fazama i potrebno je obratiti osobitu pozornost na svaku ulceroznu promjenu (ranicu), najčešće na glansu penisa (glaviću) koja ne zacjeljuje spontano. Rezultati liječenja uznapredovale bolesti su loši.