Posljednjih desetljeća masovno se koristi PSA (Prostata Specifični Antigen) testiranje muškaraca sa ciljem definiranja postojanja raka i/ili rizika oboljevanja od raka prostate.

Rak prostate, kao dijagnoza, je zapravo jedan opći zajednički nazivnik za cijeli spektar „različitih bolesti istog imena“. Postoje oblici te bolesti (iako se radi o raku), koji su u svojoj naravi toliko bezazleni za svog nositelja da u većine oboljelih i ne iziskuju aktivno, agresivno liječenje u smislu operacije ili zračenja. Jasno je da sve ne ovisi isključivo o karakteristikama samog raka. Mnogo toga ovisi i o bolesniku. Tako je donošenje odluke o pristupu tretmanu oboljeloga od raka prostate poput mozaika, kojega bi trebali istodobno formirati urolog i bolesnik, a na temelju današnjih spoznaja i mogućnosti medicinske struke i preferencija bolesnika.

Posljednjih desetljeća masovno se koristi PSA (Prostata Specifični Antigen) testiranje muškaraca sa ciljem definiranja postojanja raka i/ili rizika oboljevanja od raka prostate. Takva praksa u mnogih muškaraca otkriva bolest u ranoj fazi kada je ona posve izlječiva. Štoviše, za gotovo 40% bolesnika u kojih je rak prostate otkriven samo zahvaljujući redovnom PSA testiranju, kao primarni terapijski izbor savjetuje se tzv. aktivni nadzor (engl. active surveillance-AS) umjesto operacije ili zračenja. Poslužiti ću se sportskim vokabularom: aktivni nadzor je jedan od dva oblika „obrambene“, a ne agresivne, „napadačke“ strategije. O aktivnom nadzoru (AS) je već bilo riječi na ovom portalu.

Drugi oblik „obrambene“ strategije u pristupu raku prostate je tzv. pozorno praćenje (engl., watchful waiting-WW). U oba slučaja se ne pristupa liječenju raka prostate odmah, nego se čekaju znaci progresije bolesti. Neobično je važno napraviti jasnu distinkciju između politike i ciljeva aktivnog nadzora (AS) i pozornog praćenja (WW)! Iako se oni mogu činiti isti – nisu! Osnovna je razlika što strategija AS ima za cilj izlječenje bolesti u slučaju progresije (ako se ona ikada desi), dok WW ne nudi izlječenje nego terapijsko usporavanje daljnjeg napredovanja bolesti odnosno palijaciju (i opet: ako se ikada dogodi progresija bolesti).

Naime, neselektivnom ranom dijagnostikom (ova tema zaslužuje posebni osvrt!) otkrije se npr. mali, dobro diferencirani (bezazleni) rak prostate u muškarca koji je već vrlo visoke dobi i/ili ima prateće bolesti, u takvoj količini ili intenzitetu, da agresivni oblik liječenja (operacija, zračenje) jednostavno nije provediv tehnički ili bi on vitalno ugrozio samog bolesnika. Pri tome treba stalno imati na umu da se radi o bezazlenom raku prostate s kojim će taj bolesnik proživjeti svoj vijek, a da ga spomenuti rak prostate nikada neće životno ugroziti.

Sličan se problem javlja u situaciji kada se dijagnosticira uznapredovali (katkad i metastatski) karcinom prostate koji ne dovodi do značajnijih simptoma, a kvaliteta života je već znatno kompromitirana drugim bolestima koje ju znatnije narušavaju, i ugrožavaju preživljenje bolesnika, više od samih metastaza raka prostate.

U takvim slučajevima, a oni nisu rijetkost, optimalni terapijski pristup je tzv. pozorno praćenje stanja bolesnika i napredovanja bolesti redovitim kontrolama. Palijativno liječenje će se primijeniti ukoliko bude potrebno i moguće.