Namjerni pobačaj, arteficijelni abortus (lat. Abortus arteficialis) oduvijek je bio način rješavanja neželjene trudnoće. Unazad otprilike pola stoljeća i zakoni su progovorili o tome.

Namjerni pobačaj, arteficijelni abortus (lat. Abortus arteficialis) oduvijek je bio način rješavanja neželjene trudnoće. Unazad otprilike pola stoljeća i zakoni su progovorili o tome.

Danas je pitanje namjernog prekida trudnoće zakonski regulirano, međutim periodično je to predmet žučljivih javnih rasprava, kako u svijetu, tako i u nas. Uvijek se iznova postavlja pitanje o početku života, o pravu žene da odlučuje o svome tijelu, o pravu oca da odlučuje o produktu začeća, o pravu djeteta, odnosno zametka, odnosno prvog produkta spajanja ženke i muške spolne stanice, itd.

U ovom tekstu nećemo ni pokušati dati odgovore na ova pitanja, to je nemoguće. Napokon, ni društvo, ni politika, ni Crkva, … nemaju jedinstveni stav o ovoj problematici.

U ovom tekstu nastojat ćemo razmotriti ima li namjerni prekid neželjene trudnoće(u zakonski dozvoljenim granicama)kratkoročnih ili dugoročnih posljedica na ženino mentalno zdravlje.

Neželjena trudnoća nije uvijek povezana s usputnim seksom; trudnoća može biti neželjena i u „ozbiljnim“ vezama dvoje odraslih i odgovornih ljudi, u izvanbračnim vezama i u brakovima.

Razni su razlozi zbog kojih se žena odluči na namjerni prekid trudnoće, a o razlozima će ovisiti i njeno daljnje raspoloženje.

Neovisno o razlozima zbog kojih se žena odluči na namjerni prekid trudnoće i neovisno o tome koliko se njoj samoj čini da je to „rutinski zahvat“ koji se „mora obaviti“, određenih posljedica na njenu psihu će biti. Hoće li se iste odmah ispoljiti, ili nakon određenog vremena(nakon nekoliko dana, tjedana, … godina, možda u trenutku sljedeće trudnoće koja će biti željena, možda u trenutku sljedeće željene, ali patološke trudnoće, ili u trenutku kada se ustanovi da postoji reprodukcijski problem, nemogućnost zanošenja kada se ona odluči imati dijete i drugo), ne može se predvidjeti.

Istraživanja su pokazala da će se u 30-ak% žena koje su se odlučile na namjerni prekid trudnoće razviti neki oblik anksioznog poremećaja (napadaji panike i drugi panični poremećaji, PTSP, …), češće u odnosu na žene koje se nisu odlučile na namjerni pobačaj (Journal of Anxiety Disorders); suicid je 2-6 puta češći u žena koje su se odlučile na namjerni prekid neželjene trudnoće u odnosu na one koje su neželjenu trudnoću iznijele do kraja i rodile (British Medical Journal and the Southern Medical Journal).

 Svakako, iako se o tome u pravilu ne priča, namjerni pobačaj definitivno ima posljedica na psihu mnogih žena, pa se može zaključiti kako je to zapravo „no-win“ situacija (igra bez pobjednika).

Ovakve situacije samo su dodatni argument pobornicima zdravstvenog odgoja, ponajprije spolnog(koji bi se trebao provoditi prije stupanja u spolne odnose, za što se granica pomiče prema nižim godinama), a to je zapravo veliki broj liječnika, napose ginekologa.