Spuštanje, ispadanje urogenitalnih organa (lat. Prolapsus organorum urogenitalium), odnosno vaginalni prolaps (lat. Prolapsus vaginae) dešava se u žena u kojih su mišići i ligamenti dna male zdjelice koji drže organe male zdjelice na njihovom anatomskom položaju (maternicu, mokraćni mjehur, mokraćnu cijev, crijeva) oslabljeni ili oštećeni iz raznih razloga.

Općenito govoreći, takvi su problemi prisutni u oko 30-40% žena, a najčešće u žena iznad 40-te godine života.

Najčešći uzroci spuštanju urogenitalnih organa u žena su:

• viša životna dob (iznad 40-te godine života),
• vaginalni porod (naročito više njih, odnosno s komplikacijama, zatim dugo trajanje samog porođaja, porod novorođenčeta više porođajne težine),
• kronični zatvor („lijena” crijeva, razne bolesti crijeva),
• kronično zadržavanje mokraće (nemogućnost ispražnjenja mokraćnog mjehura, iz raznih razloga),
• menopauza (odnosno manjak/nedostatak estrogena),
• debljina (viši BMI, body mass indeks, znači i slabiju kvalitetu potpornih struktura),
• prethodno odstranjena maternica (koja sama po sebi kao i njeni ligamenti pridonosi urednoj statici organa male zdjelice),
• operacije u maloj zdjelici (uslijed čega su potporne strukture male zdjelice oštećene, odnosno odstranjene, ili oslabljene),
• ekstremno bavljenje sportom (moguće oštećenje organa kao i potpornih struktura male zdjelice).

Postoje blaži, umjereni i teži stupnjevi spuštenih urogenitalnih organa. Oni blaži oblici uglavnom ne stvaraju ženama veće teškoće, dok oni umjerenog i jačeg stupnja mogu ženu prilično ometati u svakodnevnom životu.

Najčešći simptomi od kojih pate žene s različitim stupnjem spuštenosti urogenitalnih organa uključuju:

• pritisak i bolove u rodnici, odnosno maloj zdjelici (koji obično popuste/nestanu prilikom lijeganja, a pojavljuju se i pojačavaju pri dugotrajnom stajanju ili hodanju),
• bolne spolne odnose,
• česte i dugotrajne upale mokraćnog sustava,
• otežano i nepotpuno izmokravanje,
• otežanu defekaciju i zatvor,
• širenje ulaza rodnice, kroz koji se mogu i vidjeti ispali urogenitalni organi.

Postoje razni modeli liječenja, a odabir ovisi o mnogim čimbenicima, npr. o uzrocima, o životnoj dobi, o izraženosti smetnji i drugo. U mnogih žena početne smetnje se vremenom pogoršavaju, pa je kirurški zahvat neminovan. No i to opet ovisi o općoj kondiciji bolesnice, o možebitnim kontraindikacijama za operaciju i drugo.

A)  NE-kirurške mogućnosti liječenja (kod blažih stupnjeva spuštenih urogenitalnih organa) uključuju:

• Kegelove vježbe,
• vaginalne ringove = pesare
• neuromuskularnu električnu stimulaciju (engl. Neuromuscular electrical stimulation, NMES)
• estrogensko nadomjesno liječenje (engl. Estrogen replacement therapy, ERT)

B)   Kirurške mogućnosti liječenja uključuju:

• postavljanje umetaka, graftova, npr. mesh-like materijale, odnosno omči (engl. slings) za podizanje i držanje u takvom (urednom) položaju ranije spuštenih organa,
• odstranjenje maternice, histerektomiju (najčešće vaginalnim pristupom), uz dodatnu stabilizaciju potpornih struktura dna male zdjelice,
• po potrebi i dodatno kirurško zbrinjavanje inkontinencije mokraće.

Je li moguće spriječiti spuštanje urogenitalnih organa u žene?

Na neke rizične čimbenike ne može se djelovati (vaginalni porod kao takav, nasljedna sklonost, viša životna dob, prethodne ginekološke ili druge operacije u maloj zdjelici), na druge može (aktivan život, ciljano prakticiranje Kegelovih vježbi, zdrava prehrana i prevencija opstipacije, održavanje uredne tjelesne težine).

U mlađoj životnoj dobi treba misliti i poduzimati odgovarajuće korake za ugodnu starost, a u starijoj životnoj dobi potrebno se na vrijeme javiti izabranom ginekologu.