Vrijeme čitanja članka: 2 minute

Bubrezi se nalaze u slabinskoj (lat. – lumbalnoj) loži lijevo i desno od kralješnice protežući se u visinu od dvanaestog prsnog do drugog slabinskog kralješka. Desni bubreg se u većine ljudi nalazi centimetar do dva niže od lijevog jer ga prema dolje postiskuju jetra. Bubrezi su dosta pomični organi iako imaju svoj fiksacijski sustav. Postoji normalna pomičnost oba bubrega uzrokovana disanjem (tzv. respiratorna pomičnost). Radi se o tome da se bubreg prilikom udisaja pomiče prema dolje i to dva do pet centimetara dok se u svakom izdisaju vraća na svoje ishodišno mjesto. To je prirodna i normalna pokretljivost bubrega.

Radi li se o značajnijoj (patološkoj) mobilnosti bubrega ona se uvijek dešava prema dolje. Stanje se naziva pokretnim bubregom (lat. – ren mobile), a najčešće se viđa na desnoj strani i to iz anatomskih razloga slabosti potpornog sustava bubrega. Ovo stanje se još naziva i nefroptoza. Gotovo redovito je ren mobile ili nefroptoza prisutan u osoba ženskog spola koje su gracilnije, astenične tjelesne građe. U tih osoba desni bubreg se može, osobito u stojećem stavu i pri tjelesnim aktivnostima, spuštati sve do u zdjelicu. Kod zauzimanja ležećeg položaja tijela mobilni bubreg se vraća na svoje mjesto – u bubrežnu ili lumbalnu ložu. Ovo stanje treba razlikovati od ektopičnog zdjeličnog bubrega. Ektopični bubreg je od rođenja smješten u zdjelici, a obilježava ga kratki mokraćovog (lat. – brachiureter). Razlika između ova dva stanja jasno je vidljiva na snimkama radiološke pretrage koja se naziva klasična intravenska ili, modernija, CT-urografija.

Fiksacijski sustav bubrega čine vezivna kapsula bubrega (lat. – capsula fibrosa renis ili Grotova fascija) i masna ovojnica (lat. – capsula adiposa renis). Obje su slabije razvijene u žena i poglavito na desnoj strani. Gladovanje i astenična konstitucija tijela pogoduju nastanku slabijeg fiksacijskog sustava bubrega i tako omogućuju nastanak mobilnog bubrega.

Ovo stanje najčešće se dovodi do nikakvih simptoma, ali mogu se pojaviti bolovi u slabinskom dijelu koji su najčešće vezani uz tjelesni napor, a popuštaju prilikom ležanja. Vrlo često se radi o bolesnicama s obiljem neurotski izazvanih i strukturiranih tegoba koje su vrlo različitog porijekla i naravi. Kada jednom takve bolesnice doznaju da imaju mobilni bubreg vrlo su sklone sve svoje polimorfne tegobe pripisivati ovom stanju i nerijetko čak zahtijevaju operativno liječenje u nadi da će, nakon operacije, sve njihove tegobe nestati. To je dijagnostička i terapijska zamka.

Iako dijagnozu nefroptoze ili mobilnog bubrega nije teško postaviti, terapijski prisutup je uvijek izazovan i dvojben. Klasični urološki način liječenja je kirurški – nefropeksija – ili operativna fiksacija desnog bubrega. Postoje razne metode kirurškog liječenja. Treba pri tome uvijek imati na umu staru izreku, iznjedrenu iskustvom, da je „nefropeksija najveća i najznačajnija komplikacija nefroptoze“. Kirurško je liječenje zaista rijetko potrebno, a ishod mu je, obzirom na narav samog stanja bolesnice, vrlo neizvjestan, a najčešće i nezadovoljavajući kako za bolesnicu tako i za operatera. Naime, konzervativna terapija i pomoć psihologa najčešće daju dugoročno bolje rezultate od samog operacijskog zahvata. Stoga se on u današnje vrijeme i vrlo rijetko izvodi, a i tada samo u nuždi kao posljednji terapijski izbor.