Aktivan sam sportaš koji dnevno trenira više sati, imam 24 godine,nepušač i rijetko kada pijem alkohol,od suplemenata koristim samo proteine te imam Hashimoto već 10 godina. Mononukleozu sam dobio krajem ožujka, a nalazi 30.5. su iznosili ALT52 AST37 LDH166 GGT16,te mi je doktorica rekla da se mogu već taj dan vratiti treninzima laganog inteziteta. Moja pitanja su vezana za oporavak i moguće komplikacije. Za Maria Aničića mi je rečeno da se prerano vratio sportu,ali on je mirovao 5 mjeseci,a evo meni su rekli da se mogu vratiti nakon 2 mjeseca,pa mi se sve to čini pomalo kontradiktornim. Možete li mi reći koji je pokazatelj da se osoba može vratiti na trening te mogu li ponovno oboljeti od ove bolesti jer sam sada imao prisutna obadva virusa. Unaprijed hvala

EBV virus inficira grupu limfocita, poznatiju kao B-limfociti, u kojima se umnožava i izaziva primoinfekciju, ali i nakon preležane primoinfekcije, virus ostaje u ljudskom organizmu doživotno. Reaktivacija iz latentnog (uspavanog/mirnog) stadija moguća je tek ukoliko dođe do značajnog pada imuniteta organizma. Mononukleoza se nаjčešće dijаgnosticira kod аdolescenаtа i mlаdih osobа, s mаksimаlnom učestаlosti kod osoba starosti od 15-17 godinа. Infekcija se prenosi isključivo s čovjeka na čovjeka kapljičnim putem. EBV virus može se prenijeti i prilikom dobrovoljnog darivanja krvi, zbog čega potencijalni darivatelj krvi mora napomenuti podatak o prethodno preležanoj bolesti. Kapljičnim putem virus ulazi u stanice sluznice nosa, usta i ždrijela u kojima započinje umnožavanje virusa. B-limfociti se inficiraju sekundarno i cirkulirajući putem krvotoka dolaze do limfnih čvorova, jetre i slezene (organi koji čine limfni sustav) i na taj način dolazi do generalizirane infekcije i pojave simptoma bolesti. Ulaskom u stanicu B-limfocita, EBV virus se može razmnožavati u svojoj kompletnoj formi i time “ubiti” inficiranu stanicu i osloboditi se u cirkulaciju ili se može razmnožavati u inkompletnoj formi, u kojem slučaju ostaje “zarobljen” u stanici B-limfocita, a klinička posljedica ovoga je tzv. latentna forma mononukleoze. Ovi događaji uzrokuju imunološki odgovor domaćina u cilju sprečavanja, odnosno ograničavanja infekcije. Stvaraju se supresorski T-limfociti koji imaju zadaću zaustaviti daljnje razmnožavanje virusom inficiranih B-limfocita i stanice “prirodne ubojice” (NK stanice) koje imaju zadaću “ubiti” sve one B-limfocite u kojima se EBV virus nalazi u stadiju aktivnog dijeljenja. U cirkulaciji se također stvaraju antitijela klase IgG koja sprečavaju da se EBV virus dalje prenosi na neinficirane limfocite.

Primoinfekcija EBV virusom se najčešće događa kod djece između 1. i 6. godine života i najčešće ne izaziva nikakvih simptoma. Kad dođe do ponovnog kontakta iste osobe s EBV virusom (što je obično udruženo s padom imuniteta), a što se događa između 14. i 20 godine života (pubertet, adolescencija), dolazi do pojave tipične kliničke slike infektivne mononukleoze. Procjenjuje se dа sаmo oko 10% djece kojа su inficirаna s EBV virusom rаzvije bolest, odnosno simptome bolesti. Isto tаko, vjerojаtno zbog imunitetа od prethodne infekcije, odrаsli obično ne rаzvijаju bolest. Dokaz preboljele infekcije su specifična IgG antitijela koja se mogu dokazati u krvi osobe koja je preboljela bolest. EBV koji izаzivа mononukleozu se nаlazi širom svijetа. Smatra se da veliki broj odrаslih između 35-40 godinа stаrosti imа аntitijelа usmjerenа protiv EBV. To znаči dа je većinа ljudi u nekom periodu života bila zаrаžena EBV-om. To znači da su ti ljudi postali imuni i neće ponovo dobiti mononukleozu. Mononukleoza kod odraslih je rijetka pojava zato što je većina odraslih osoba već bila izložena virusu te je stekla neku vrstu otpornosti. Kada infekcija potpuno nestane, posljedica više nema, ali se nažalost ne može steći imunitet na ponovnu infekciju. Vjeruje se da je to tako zbog toga što infektivnu mononukleozu uzrokuje više virusa.

Pacijent je zarazan za vrijeme trajanja akutne faze infektivne mononukleoze, dok je EBV virus prisutan u pljuvački do 18 mjeseci nakon preležane akutne faze bolesti. Oko 15-20% zdravih osoba, koje su nekada u mladosti preležale infektivnu mononukleozu, ostaju doživotni nosioci virusa te mogu prenijeti virus direktnim ili kapljičnim putem na drugu osobu kojoj je imunološki sustav oslabljen. Čovjek je izvor infekcije, rezervoar virusa i ponekad doživotni kliconoša. Bolest zvana kronična infekcija EBV-om se može javiti ako simptomi traju više od šest mjeseci. EBV će ostati latentan u vašim krvnim zrncima do kraja života, a povremeno se može reaktivirati bez simptoma. Tada je moguće prenijeti virus na druge preko kontakta s vašom pljuvačkom. EBV također stvara doživotnu, neaktivu infekciju u stanicama vašeg imunološkog sistema. U nekim veoma rijetkim slučajevima, ljudi koji nose virus, razvijaju ili Burkitov limfom ili nazofaringealni karcinom, koji su rijetki karcinomi. Izgleda da EBV igra ulogu u razvoju ovih vrsta karcinoma. Međutim, EBV vjerojatno nije jedini uzrok.

Trebalo bi sačekati barem mjesec dana prije nego što se intenzivno počnete baviti nečim ili prije učestvovanja u kontaktnim sportovima da biste izbjegli pucanje slezene, koja može biti otečena kao posljedica infekcije. Razgovarajte sa svojim liječnikom o tome kad se možete vratiti uobičajenim aktivnostima. Pucanje slezene kod ljudi koji imaju mononukleozu se rijetko događa, ali je nešto što dovodi život u opasnost. Odmah pozovite svog liječnika ako imate mononukleozu, a osjetite oštar i iznenadan bol u gornjem lijevom dijelu abdomena. Hepatitis (upala jetre) ili žutica (koža i oči dobiju žutu boju) se može javiti kod ljudi koji imaju mononukleozu. Zbog toga je potrebno zaštititi jetru i olakšati joj rad, bez obzira da li osjećate simptome upale jetre ili ne. Ako se stanje zapostavi duže vremena, eventualno može doći do ciroze jetre. Ako zbog bolesti dođe do oticanja jetre, njene funkcije se poremete što se uvijek može vidjeti po porastu vrijednosti transaminaza. Potrebno je u što kraćem roku olakšati rad funkcijama jetre i dovesti ih u normalu. Pravilna ishrana je prvi korak, a po preporuci liječnika možete kupiti i preparat Silymarin, što je biljni lijek s dokazanom učinkovitosti u ublažavanju poremećaja funkcije jetre. Promjene u načinu ishrane ne iziskuju drastične promjene i gladovanje, već pravilniji izbor namirnica i način pripreme. Odmor i konzumiranje dovoljno tekućine su ključ oporavka. Simptomi mononukleoze rijetko traju više od četiri mjeseca. Većina ljudi koji imaju mononukleozu se oporave unutar 2 do 4 tjedna, a 50% se može vratiti redovnim aktivnostima za 2 tjedna. Samo u rijetkim slučajevima, mononukleoza ostavlja teške posljedice, kao na primjer, faringitis. Kod oboljelih od mononukleoze, uvećana slezena može prsnuti i izazvati unutarnje krvarenje, pa se klonite napora čak i kad dođe do poboljšanja. Tri do četiri mjeseca nakon ozdravljenja treba izbjegavati sportove u kojima je moguća povreda trbuha.

Kao prevencija se preporučuje da se međusobno ne pije iz iste čaše ili boce što je vrlo česta navika među mladima. Također je važno naglasiti da je osoba potencijalno zarazna do pola godine nakon povlačenja simptoma zbog čega treba izbjegavati bilo kakav kontakt putem sline. Ako ste oboljeli od infektivne mononukleoze, spriječite širenje bolesti tako da izbjegavate grljenje i ljubljenje, kašljete ili kišete samo u maramicu i ne upotrebljavate zajednički pribor za jelo. Izvan tijela virus ostaje aktivan nekoliko sati, pa je lako zaraziti druge preko predmeta koje ste primicali ustima, ili na koje padaju kapljice iz vaših usta. Te mjere potrebne su i barem dva mjeseca nakon nestanka simptoma, jer je virus i nakon toga još neko vrijeme prisutan u slini. Budući da ne postoji cjepivo, zaštita ljudi iz vaše okoline ovisi samo o vama. Svako dobro!