Javljam se s problemom. Naime, vec dugo me prati anksiozni poremecaj, uz ceste napade panike koji se manifestiraju lupanjem srca, vrtoglavicom, hladnocom, napadima vrucine, znojenjem, proljevom, povracanjem i sl.
Nedavno sam pocela povezivati određene simptome s depresijom. Bezvoljnost, problemi sa snom (ne mogu zaspati, a kad zaspim tesko mi se probuditi, ustati iz kreveta). Osjecam se slabo, malaksalo, konstantno na rubu suza. Bezvrijedno. Cesto se osjecam kao da zelim iskociti iz vlastite kože, ne mogu to baš dobro objasniti. Tada se javlja jaki svrbez, najvise na vratu, ali i po ekstremitetima. Tesko mi je odraditi bilo sto, osjecam se “teško”. Gubim na kilazi (6kg u zadnjih mjesec dana), cesto zaboravljam (npr. Znam da sam nesto napravila, ali se ne sjecam je li to bilo jutros ili jucer, kasnije se sjetim).
Pijem helex 0.25mg “po potrebi”. Vecinom ga ne pijem. Tesko mi je natjerati se uzimati takve tablete, jer je moja majka bolovala od depresije i u nekoliko navrata je pokusala suicid upravo tabletama.
Unazad mjesec dana stanje se drasticno pogorsalo, nisam se toliko lose osjecala prije. Dosla sam do faze da sam smislila jako dobar (po mom misljenju) plan kako cu “nestati” s lica Zemlje, a da nitko ne tuguje i ne osjeca se lose zbog toga. Iako trenutno nemam hrabrosti za takvo nesto, plase me takve misli i bojim se da ne napravim nesto iz cega nema povratka. Imamo psihijatra u svom Domu zdravlja, ali zbog izrazene anksioznosti i straha od susreta s nepoznatim osobama i napada panike koji tome predstoji, tesko mi je natjerati se otići stručnoj osobi, iako znam da mi je pomoc neophodna. Također mi je veliki problem sto nemam nikakvu podrsku okoline, cak moji najblizi (majka, suprug) doprinose osjecaju bezvrijednosti i takoreci nepotrebe postojanja. Ostali bliski ljudi mi govore da umisljam i da mi nije nista, da su to “izmisljene bolesti” te da se “lijecim” glazbom, knjigama i sl.
Zanima me Vase misljenje, imam li doista problem ili sam si umislila? Mogu li si pomoci npr. knjigama za samopomoc i slicnim “pomagalima”? Na koji nacin se otvoriti i pricati bliznjima o tome i kako im objasniti da sam bolesna ili da imam problem, suprotno njihovom misljenju da sam zivcana i da umisljam?

Poštovana,

svakako bih preporučila da se javite na psihijatrijski pregled. Pomoći se može i nemojte se mučiti sa svim ovim tegobama koje povremeno narastu do ovako ozbiljnih razmjera. Tim više što osjećate da nemate dovoljno podrške u svojoj okolini, uključivanjem u liječenje možete upravo napraviti za sebe taj važan korak u zadobivanju podrške. Nemojte odustati, već nakon tog prvog koraka smanjit će se strah i biti će lakše.

Sretno!