Moja priča je ukratko ovakva: po prirodi sam vrlo vesela, komunikativna i staložena osoba bez ikakvih psihičkih smetnji sve do 35 tjedna trudnoće kada sam počela dobivati napadaje tjeskobe i anksioznosti što je bilo potaknuto ratom u Ukrajini za koji sam se strašno bojala da će biti nuklearni ili da će doći kod nas. Zbog korone sam radila od doma od studenog tako da nisam niti nešto pretjerano izlazila. Tada sam se obratila svom ginekologu koji mi je prepisao 2mg Normabela ujutro i navečer i kroz 2 tjedna sam se osjećala kao stara ja. Rodila sam prije mjesec dana carskim rezom i imala sam od samog početka problema s dojenjem i tu sam jedan dan u bolnici doživila napad tjeskobe/anksioznosti koji je prošao kada sam se naspavala pa tome nisam pridavala puno pažnje. Kada sam stigla doma iz rodilišta bilo je sve u redu nekoliko sati i nakon toga je krenuo plač, tjeskoba, tresla sam se, samo bi spavala i nisam ništa jela. Imam ogromnu podršku muža i roditelja pa sam im se odmah povjerila i oni su napravili sve da bude bolje, ali sljedeći dan je bilo još gore, do mjere da sam mislila da neću preživjeti ili da ću mentalno potpuno poludjeti. Zvali smo u rodilište i rekli su mi da dodjem popričati s psihijatricom koja je bila divna i konstatirala da se radi o baby bluesu, preporučila mi da pijem 2x5mg Normabela i da prestanem dojiti jer mi je ide. Već kroz par dana mi je bilo puno bolje i osjećala sam se sasvim okej s ponekim osjećajem tjeskobice tu i tamo, ali vrlo slabo i kratko. I bilo je sve okej do samog Uskrsa kada sam osjetila ponovo veliki nalet tjeskobe i nekontroliranog plača, gubitak apetita i volje za bilo kakvo druženje. Plakala sam bez prestanka 2h bez razloga, popila sam Normabel koji nije baš pomogao i nemam volje za ništa, čak niti za brigu o djetetu što me posebno još dodatno muci, nemam apetita i ne znam vise sto da radim jer me užasno strah da ovo stanje neće proći i da više neću biti ona stara ja, ponekad imam osjećaj da ne volim svoje dijete i bude mi žao što sam uopće rodila i to mi onda stvori dodatni pritisak, a danas sam u tom još jednom valu napada samo poželjela da me nema i da nisam živa. Pretpostavljam da se radi možda o postporodjajnoj depresiji i najljubaznije bih vas molila savjet gdje da potražim pomoć i kome da se obratim jer želim da ove epizode nestanu u potpunosti i da živim svoj život kao i prije tj kao one trenutke kada je sve u redu.

Poštovana,

svakako preporučujem da se što prije javite na psihijatrijski pregled. Ove se smetnje mogu dobro liječiti i bit će bolje, samo je potrebno uključiti diferentniju terapiju – neki od antidepresiva. No, za to je potreban pregled psihijatra. Nemojte se mučiti i čekati, svakako se javite i uskoro će biti bolje.

Sretno!