Poštovani, u početku se ispričavam na vrlo podužem tekstu, no stvarno sam već na rubu očaja i trebam neko mišljenje, neki prijedlog što dalje učiniti. Dakle, imam problematičnog brata koji ima 13 godina, rekli bi da ga hvata pubertet no on je još od malih nogu takav živahan i nemiran. Kad krene nešto raditi, započne ali većinom to ne završi do kraja jer mu vrlo brzo dosadi ili nađe novu zanimaciju. Ružno se ponaša prema meni i roditeljima, bahati se, obećava svašta samo kako bi mu se udovoljilo ali kasnije prekrši obećanje ili ga ispuni djelomično. U školi jedva da prolazi školske godine jer ima vrlo loše ocjene, zabavlja sebe i druge na satu te su ga zbog toga učitelji uzeli na zub pa je kriv i za ono što nije, ima bilješki tipa “ne radi na satu i ometa nastavu” i sl. Ima već nekoliko opomena i svake godine je pitanje hoće li proći razred. Kad dođe iz škole ne trudi se ni da izvadi knjige iz torbe i napiše zadaću nego radije uzme mobitel i tipka po njemu, probali smo i sa zabranom mobitela, zabranom druženja sa prijateljima koji su isto tako problematični i shvatili smo da oni loše utječu na njega… No ništa ne pomaže. Za instrukcije smo izdvojili već preveliku svotu novaca, na instrukcijama on sve zna, pametan je dečko, ali na satu je razredni klaun i ništa ne zna. Bezobrazan je prema roditeljima koji mu sve omogućuju, pomažu sa zadaćom, trude se maksimalno oko njega baš kao i ja, ali on to ne zna cijeniti, dere se na sve nas kad mu nešto ne odgovara, ne zna smireno govoriti, živčana je osoba, razbija stvari, lupa vratima, bahato razgovara, razljuti se radi najmanje sitnice. Bili smo s njim kod dječjeg psihologa no taj psiholog nikom nikad nije pomogao ni nikad neće. Moj brat govori kako ga pritišćemo da mora raditi zadaću i učiti i da tek onda nema volju, a ne shvaća ako ga ne budemo tjerali da to radi da on ionako nebi imao volju a ne bi ni prošao razred u školi. Puno puta je već rekao kako mrzi svoj život, kako želi umrijeti i ubiti se, i toga se jako bojim jer je on vrlo hrabra osoba i mogao bi to nepromišljeno pokušati, ja kao njegova sestra ga poznajem bolje nego on sam sebe, znam njegova mišljenja, znam kako se osjeća, povezana sam sa njegovim mislima više nego on shvaća, razumijem ga uvijek sam tu za njega jer netko mora biti i pokazati mu da je uz njega i davati mu volju za životom, znam prepoznati znakove osobe koja ne želi živjeti iz iskustva, zato sam sve više zabrinuta i ne mogu to sve nositi na svojim ramenima i savjesti. Naša majka je također već sva izmorena, plače, ima probleme sa živcima i napadima panike… Mi više ne znamo što s njim učiniti, kamo otići, trebamo li ga voditi pravom psihijatru? Bilo kakav savjet je dobrodošao, jer ćemo moja obitelj i ja izludjeti u ovoj situaciji. Hvala vam unaprijed i još jednom se ispričavam na ovolikom dugom tekstu!

Poštovana, 

možete ga uputiti na pregled psihijatru kako biste uostalom i vi mogli dobiti određene smjernice. Moguće je da brat ima određene smetnje, no čini mi se i da je bilo prilično popustljivosti i nedovoljnog postavljanja granica posebice vezano uz razvoj njegove odgovornosti s vaše strane. No, za to bi bio važan detaljniji razgovor za svima vama kako bi se točnije mogli utvrditi koji su sve čimbenici uključeni u sadašnju situaciju. 

Sretno!