Psihički poremećaji u postpartalnom razdoblju

Postpartalno razdoblje karakterizira visoki rizik za razvoj psihičkih simptoma kod žena. Otprilike 85% žena u tom periodu iskusi neki oblik psihičkih simptoma...

Postpartalno razdoblje, poznato i pod nazivom puerperij, definira se kao razdoblje čiji početak označava porod djeteta, a čija je granica završetka manje strogo definirana. Većina definicija označava ga kao razdoblje od šest do osam tjedana nakon poroda, ali neke govore i o 12 mjeseci nakon poroda. To razdoblje karakterizira visoki rizik za razvoj psihičkih simptoma kod žena. Otprilike 85% žena u tom periodu iskusi neki oblik psihičkih simptoma, međutim, u njih 10 do 15% oni su ozbiljnije prirode dok su kod većine simptomi blagi i kratkog trajanja.

Psihički poremećaji u razdoblju postpartuma podijeljini su u tri kategorije: 1. postpartalna tuga, 2. postpartalna depresija i 3. postpartalna psihoza. Postpartalna depresija i psihoza u razdoblju postpartuma mogu imati dugoročni utjecaj na majku i dijete, kao i na odnos majke i djeteta. Stoga je vrlo važan njihov pravovremeni tretman i prepoznavanje.

Postpartalna tuga ili "baby blues"

Postpartalna tuga ("baby bluse") je najblaži i najčešći te prolazni oblik psihičkog poremećaja u razdoblju postpartuma. Poremećaj je karakteriziran blagim depresivnim simptomima kao što su iritabilnost, tuga, anksioznost, teškoće sa spavanjem, manjak koncentracije, blage, ali često brze promjene raspoloženja od tuge do povišenog raspoloženja te emocionalna labilnost karakterizirana plačljivošću bez objektivnog povoda, a bez ispada u funkcioniranju. Simptomi se razvijaju kod 30- 75% žena najčešće unutar dva do tri dana nakon poroda, a najčešće se povlače unutar dva tjedna. U tremanu ovih simptoma dovoljno je osigurati podršku za rodilju i njezinu obitelj te dovoljno vremena za odmor i spavanje rodilje, bez potrebe za medikamentoznim liječenjem. Zbog uobičajenih socijalnih očekivanja kako bi žena trebala osjećati isključivo sreću i blaženost u razdoblju postpartuma, žene koje iskuse simptome postpartalne tuge najčešće osjećaju sram i krivnju zbog navedenih osjećaja te ne govore o njima. Razine hormona hCH, estrogen i progesteron padaju dramatično tijekom prva dva tjedna nakon poroda te se taj neuroendokrinološki procesa smatra okidačem za razvoj psihičkih tegoba.

Postpartalna depresija

Bolesnice sa postpartalnom unipolarnom depresijom često ne prepoznaju ovaj poremećaj zbog preklapanja simptoma sa mnogim uobičajenim neugodnostima vezanim za razdoblje puerperija (umor, teškoće sa spavanjem i smanjeni libido). Simptomi su intenzivniji i traju dulje u odnosu na pospartalnu tugu te utječu i interferiraju sa funkcioniranjem u brizi za dijete i obavljanju svakodnevnih poslova i dužnosti. Prevalencija postpartalne depresije je 8- 15%, a simptomi se javljaju najčešće unutar mjesec dana od poroda. Depresivni simptomi mogu imati u svoj početak i tijekom trudnoće, podatci govore kako ih ima 18,4% žena tijekom trudnoće.

Simptomi koje žena najčešće iskusi kod postapartalne depresije su:

  • depresivno raspoloženje ili velike promjene raspoloženja,
  • izrazita plačljivost (češće nego uobičajeno i bez značajnog povoda),
  • teškoće u stvaranju odnosa i povezivanju sa novorođenčetom,
  • povlačenje od obitelji i prijatelja,
  • gubitak apetita ili povećan apetit,
  • teškoće sa spavanjem ili pretjerano spavanje,
  • osjećaj umora i manjka energije,
  • smanjeni interes i osjećaj uživanja u aktivnostima koje su ranije bile ugodne,
  • intenzivna razdražljivost i ljutnja,
  • osjećaj bezvrijednosti, srama, krivnje i neadekvatnosti,
  • osjećaj kako je bolesnica podbacila kao majka,
  • teškoće sa koncentracijom i donošenjem odluka,
  • anksioznost i napadaji panike,
  • misli o ozlijeđivanju sebe ili djeteta te
  • ponavljajuće misli o smrti i suicidu.

Važno je naglasiti kako sve ove simptome treba evaluirati u kontekstu normalnih očekivanja u razdoblju puerperija i samo liječnik može donijeti dijagnozu postpartalne depresije. Kao primjer može se navesti kako je pospartalna insomnija normalna, ali bolesnice koje ne mogu spavati i kada njihovo dijete spava moguće boluju od postpartalne depresije. Drugi simptomi uključuju smanjeni apetit i/ili vrlo nagli gubitak tjelesne težine praćeni nemogućnošću uživanja u okusu hrane ili primoravanjem na tjeranjem za jelo. Manjak energije do razine da bolesnica ne može ustati satima iz kreveta je upozoravajuća i treba razlikovati od normalnog osjećaja manjka enegrije povezanog sa manjkom sna i neprestanom brigom za novorođenče. U postpartalnoj depresiji mogu se javiti promišljanja o ozlijeđivanju sebe ili djeteta. U studiji koja je skrinirala žene sa postpartalnoom depresijom suicidalnee ideje imalo je njih 3%. Takve misli bolesnice opisuju kao "zastrašujuće misli" te najčešće govore o njima samo kada ih se direktno pita.

Patogeneza postapartalne depresije je nepoznata, a faktori koji su najvjorajtnije uključeni u patogenezu su hormonalne promjene, genetska osjetljivost i stresni životni događaji. Jedna od hipoteza objašnjava kako je vulnerabilnost za razvoj postpartalne depresije određena razlikama u aktivnosti određenih gena u hipokampusu koja čini neke žene više osjetljivima na pad estrogena koji se događa nakon poroda. Žene mogu osjećati određenu odgovornost ili krivnju zbog simptoma postpartalne depresije te doživljavati simptome kao osobnu slabost pa je važno naglasiti kako se ona ne događa kao rezultat vlastitih postupaka i krivnje.

Postpartalna depresija povećava rizik za razvoj buduće velike depresivne epizode (vezane ili nevezane za partalno razdoblje). Neliječena postpartalna depresija može se sponatno povuči ili se razviti u kronični depresivni poremećaj. Važno je naglasiti kako postpartalna depresija majke može utjecati i na vezu majke i djeteta te posljedično i na psihološki razvoj djeteta. Dokazana je veća učestalost emocionalnih problema, problema u ponašanju i hiperaktivosti kod djece čije su majke bolovale od postpartalne depresije.

U tretmanu postpartalne depresije najvažnije je odrediti težinu poremećaja sa posebnim naglaskom na evaluciju suicidalnog rizika. Blaga postpartalna depresija bez suicidalnosti može se tretirati čestim praćenjem i psihoterapijom. U tretmanu teške postpartalne depresije koriste se antidepresivi. Za majke koje ne doje izbor antidepresiva temelji se na istim smjernicama kao i kod depresivnog poremećaja koji nije povezan za puerperijem. Za majke koje doje, postoji najviše dokaza za uporabu selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI), a najviše preporuka postoji za paroksetin i sertralin.

Postpartalna psihoza

Razdoblje postpartuma nosi najveći rizik za razvoj psihoze kod žene u odnosu na bilo koji drugi period života. Žene u razdoblju postpartuma imaju otprilike 22 puta veći rizik za razvoj manične ili psihotične epizode nego u bilo kojem drugom razdoblju života. Postpartalna psihoza je relativno rijedak poremećaj čija je prevalencija u općoj populaciji 1-2 na 1.000 poroda. Postpartalna psihoza predstavlja hitno stanje u psihijatriji sa vrlo naglim i često burnim početkom unutar dva tjedna od poroda.

Najznačajniji faktori rizika za razvoj postpartalne psihoze su bipolarni poremećaj i već doživljena postpartalna psihoza u anamnezi. U oba slučaja rizik za postpartalnu psihozu je procijenjen na 25-50% za svaki slijedeći porod. Obiteljska anamneza bipolarnog poremećaja i postpartalne psihoze, kao i nekih drugih psihijatrijskih oboljenja također su značajni faktori rizika. Etiologija postpartalne psihoze nije poznata, a najvažniji faktori koji imaju ulogu u nastanku smatraju se genetika i hormonalne promjene, osobito vrrlo nagle promjene razine hormona kao mogući okidač u razvoju psihoze.

Nastanak simptoma najčešće je unutar dva tjedna od poroda. Kliničku sliku obilježavaju ozbiljni psihotični simptomi kao sumanute ideje, halucinatorna doživljavanja, dezorganizirano ponašanje i dublji otkloni raspoloženja. Sumanute ideje u postpartalnoj psihozi vrlo često uključuju dijete same bolesnice. Značajka postpartalne psihoze su i suicidalne i homicidne ideacije (usmjerene na novorođenče ili drugu djecu u kućanstvu), a povećan je i rizik za izvršenje suicida i homicida u odnosu na rizik opće populacije. Pojava dubljih otklona raspoloženja kao što su manija, depresija i miješana stanja vrlo su važna značajka postpartalne psihoze. Povećanom riziku za dijete doprinose i simptomi disregulacije raspoloženja kao što su agitacija, agresija i impulzivnost. Sveukupni oporavak može potrajati i do 6- 12 mjeseci, a najozbiljniji simptomi najčešće traju 2- 12 tjedana.

Neki od simptoma koji mogu biti manifestacija postpartalne psihoze:

  • povišeno (manično) raspoloženje,
  • sniženo raspoloženje i plačljivost,
  • anksioznost i razdražljivost,
  • vrlo brze promjene raspoloženja,
  • teža konfuzija,
  • nemir i agitacija,
  • bujica misli,
  • ponašanje koje nije sukladno karakteru,
  • povećana govorljivost i aktivnost,
  • povlaćenje i smanjena komunikacija sa okolinom,
  • nesanica i teškoće sa spavanjem,
  • gubitak inhibicija,
  • sumanujte ideje - ideje koje nisu sukladne realitetu te
  • halucinacije

Postpartalna psihoza predstavlja hitno stanje koje zahtijeva neodgodivo pružanje medicinske pomoći. Hospitalno psihijatrijsko liječenje je nužno kako bi se osigurala sigurnost majke i djeteta. Inicijalna klinička evaluacija bolesnica obuhvaća cjelokupnu povijest bolesti, fizikalni i neurološki pregled i laboratorijske nalaze potrebne za isključivanje organskih uzroka akutne psihoze. Lijekovi prvog izboga su atipični antipsihotici, a u tretmanu agitacije i insomnije i kombinacija sa benzodiazepinima. Ukoliko simptomi perzistiraju, preporuča se i elektrokonvulzivna terapija. Postpartalna psihoza znatno utječe na integritet sigurnog odnosa majka i dijete te posljedično može imati utjecaj i na emocionalni, kognitivni i bihevioralni razvoj djeteta. Stoga je vrlo važan pravovremeni i učinkoviti tretman.

Zaključak

Žene u postpartumu čine vrlo vulnerabilnu skupinu za razvoj psihičkih simptoma te sva sadašnja istraživanja naglašavaju važnost implementacije preventivnih i screening intervencija u razdoblju tijekom i nakon poroda kako bi se smanjio rizik nastanka psihičkog poremećaja.

Literatura:

1. Bloch M, Rotenberg N, Koren D, Klein E. Risk factors associated with the development of postpartum mood disorders. J Affect Disord. 2005;88(1):9.

2. Brockington I. Postpartum psychiatric disorders. Lancet. 2004;363(9405):303.

3. American Psychiatric Association. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fifth Edition (DSM-5), American Psychiatric Association, Arlington, VA 2013.

3. Viguera AC, Tondo L, Koukopoulos AE, Reginaldi D, Lepri B, Baldessarini RJ. Episodes of mood disorders in 2,252 pregnancies and postpartum periods. Am J Psychiatry. 2011;168(11):1179.

4. Spinelli MG. Postpartum psychosis: detection of risk and management. Am J Psychiatry. 2009;166(4):405.

5. Reed P, Sermin N, Appleby L, Faragher B. A comparison of clinical response to electroconvulsive therapy in puerperal and non-puerperal psychoses. J Affect Disord. 1999;54(3):255.

6. Suvremeni pristup prvim psihotičnim poremećajima, Ostojić Draženka, Medicinska naklada, 2015.
 

Ocijenite članak

Ocjena 0.00 (broj glasova: 0)

Podijelite članak
Ispiši
Komentara (0)
Imate komentar?

Komentirati mogu samo registrirani članovi. ili registrirajte.

Komentari (0)

Vezani članci

Vezana pitanja i odgovori