Psihičke smetnje kod poremećaja pokreta

Dobro je poznato kako se psihički poremećaji često puta preklapaju s neurološkim bolestima i stanjima. Obično je uzrok većine psihičkih smetnji vezan za promjene u funkcioniranju mozga na molekularnoj razini zbog čega je otkrivanje istoga uglavnom nedostupno ili teško dostupno sadašnjim rutinskim dijagnostičkim metodama.

Dobro je poznato kako se psihički poremećaji često puta preklapaju s neurološkim bolestima i stanjima. Obično je uzrok većine psihičkih smetnji vezan za promjene u funkcioniranju mozga na molekularnoj razini zbog čega je otkrivanje istoga uglavnom nedostupno ili teško dostupno sadašnjim rutinskim dijagnostičkim metodama. Međutim, često su upravo psihičke smetnje prethodnica odnosno prodrom poremećajima neurološkog spektra. Uglavnom se radi o organskim poremećajima mozga, često degenerativne i kronične prirode koje zahtijevaju multidisciplinarni pristup liječenju.
Veliku skupinu takvih poremećaja karakteriziraju poremećaji pokreta koji se, što u ranijim, što u kasnijim fazama manifestiraju različitim kliničkim slikama i intenzitetom psihičkih smetnji.

Parkinsonova bolest
Vjerojatno najpoznatija, ali i najčešća neurodegenerativna bolest pokreta, Parkinsonova bolest, osim svojih jasnih motoričkih smetnji ima i niz drugih nemotoričkih simptoma.
Depresivni simptomi pojavljuju se u različitom stupnju, barem povremeno, u otprilike polovice bolesnika s Parkinsonovom bolešću i jedan su od najčešćih nemotoričkih simptoma ove bolesti.
Parkinsonova bolest i depresija često su združene, bilo da se depresija javlja premorbidno (mjesecima pa i godinama prije prvih motoričkih simptoma Parkinsonove bolesti) ili komorbidno, tj. saznanjem o dijagnozi ili razvojem same bolesti. Postoji sve više dokaza da je depresija posljedica neurodegenerativnih procesa same bolesti, a ne samo reakcija na stres i invalidnost. Dokazano je da je stopa depresije u ovih bolesnika viša u odnosu na bolesnike koji imaju druga oštećenja istog stupnja. (1)
Dijagnoza depresije predstavlja izazov zbog sličnost simptoma depresije i osnovne bolesti. Zbog toga depresija u Parkinsonovoj bolesti, na žalost, često ostaje nedijagnosticirana i neliječena. Naime, tzv. ''sindrom preklapanja'' simptoma depresije i Parkinsonove bolesti nastaje stoga što neki simptomi Parkinsonove bolesti mogu ''imitirati'' depresiju. Dio bolesnika tako opisuje simptome koji su primarno slika osnovne neurološke bolesti jednako kao i simptome depresije (usporenost, apatija, opća slabost, sindrom kroničnog umora, poremećaji spavanja i dr.).
Recentna istraživanja pokazuju da je učestalost depresije ''major'', tj. teške depresije u Parkinsonovoj bolesti oko 5-20%, dok je tzv. ''non-major'' depresija prisutna u ostalih 10-30% bolesnika, što čini ukupnu učestalost depresije u bolesnika s Parkinsonovom bolešću oko 15-50%. (1)
Dobrom medikamentoznom kontrolom osnovne bolesti i fizikalnom terapijom, te redovitom tjelovježbom, u većine bolesnika značajno se poboljšavaju i simptomi depresije. Postoje naznake da dopaminski agonisti (lijekovi koji se koriste u liječenju Parkinsonove bolesti) imaju antidepresivni učinak. Ukoliko su simptomi
depresije izraženi i perzistentni neophodno je uvođenje antidepresiva (SSRI, SNRI, NDRI...).(1,2,3)
Psihotični simptomi koji se javljaju u sklopu PB-a su različiti, ali najčešće se radi o halucinacijama i sumanutim idejama uglavnom paranoidnog tipa. Halucinacije su obično vidne, u obliku malih sitnih životinja i ljudi, odnosno osjećaja da je netko prisutan u sobi. Obično se javljaju u večernjim satima te mogu biti prijetećeg karaktera, a sam bolesnik često nema uvid u svoje stanje zbog čega može biti izuzetno agitiran. Postojeće psihotične simptome je potrebno odmah prepoznati i započeti adekvatno liječenje s obzirom da je pojava istih glavni prediktor smještaja ovih bolesnika u ustanovu. Psihotični simptomi se često javljaju u sklopu demencije, a dodatno su potencirani dopaminergičkom terapijom. Kada se pojave, prvi korak je korekcija postojeće terapije kako bi se mogli izbaciti lijekovi koji ih potenciraju. Ako nakon korekcije terapije psihotični simptomi i dalje perzistiraju, potrebno je uvesti atipične neuroleptike (kvetiapin, aripiprazol, klozapin,...). Ove lijekove treba titrirati polagano, a liječenje započeti s malim dozama. Upotreba klasičnih antipsihotika je kod ovih bolesnika kontraindicirana obzirom na izrazito pogoršanje motoričkih funkcija. (2)
Demencija se razvija kod 24 do 31% bolesnika s Parkinsonovom bolesti. Najveći faktor rizika za razvoj kognitivnog poremećaja je uznapredovala dob. Pojava demencije u sklopu PB-a je loš znak jer je povezana s povećanim mortalitetom, stresom skrbnika i institucionalizacijom bolesnika. Manifestira se kao poremećaj izvršnih, „egzekutivnih“ funkcija uz minimalne smetnje pamćenja. Bolesnici navode da imaju poteškoće sa donošenjem odluka, gubitkom pamćenja te vizuospacijalnim deficitom (npr. izgube dojam gdje se nalaze dok voze). Vidne halucinacije često prethode ili prate kognitivni poremećaj i često su znak upozorenja.

Lewy body demencija
Važno je i spomenuti demenciju Lewy body koja je po učestalosti treća najčešća demencija. Po karakteristikama je "između Alzheimerove demencije i demencije u Parkinsonovoj bolesti". Češća je u muškaraca i zahvaća uglavnom osobe starije od 65 godina.(4)
Zajednička karakteristika Lewy body demencije (LBD) i demencije u Parkinsonovoj bolesti (DPB) je nakupljanje tzv. Lewyevih tjelešaca unutar moždanog stabla (DPB) i moždane kore (LBD). Razlikovanje se temelji na vremenskom toku simptoma između ova dva poremećaja. Ako demencija nastupa prije smetnji pokreta ili istovremeno s njima onda se radi o Lewy body demenciji a ako se razvija godinu ili više dana nakon razvoja smetnji pokreta onda se radi o demenciji u Parkinsonovoj bolesti. Kognitivni simptomi su u pravilu kod DPB malo manje izraženi
nego kod LBD. (4)
Kod oko 50% oboljelih od LBD postoji teška nepodnošljivost prema antipsihoticima prve generacije tj tipičnim antipsihoticima koja se akutno očituje u teškom "parkinsonizmu", prije svega u povećanoj ukočenosti mišića, te kvalitativno (delirij) i kvantitativno (npr. višednevno spavanje) promijenjenoj svijesti.(4) Preosjetljivost na antipsihotike nam često puta posluži i kao nenamjerni, odnosno slučajni dijagnostički mehanizam.

 

Huntingtonova bolest
Huntingtonova bolest je još jedna od bolesti pokreta koje se nerijetko viđaju na psihijatrijskim odjelima ili je psihijatar ambulantno uključen u multidisciplinarni proces liječenja oboljelih.
Simptomi Huntingtonove bolesti najčešće postaju primjetni u dobi između 35. i 44. godine, ali mogu početi u bilo kojoj dobi, od ranog djetinjstva do starosti. U ranim fazama, postoje suptilne promjene u ličnosti, spoznaje i fizičke sposobnosti. Fizički simptomi su obično prvi koji će se uočiti, kognitivno-etološki simptomi općenito nisu dovoljno ozbiljni da se priznaju u ranijim fazama. Gotovo svi pogođeni Huntingtonovom bolesti na kraju pokazuju slične fizičke simptome, ali nastanak, progresiju i obim kognitivnih sposobnosti i promjene ponašanja značajno individualno variraju. (5,6,7,8,)
Poremećaji kognitivnih funkcija postepeno progrediraju. Posebno su pogođene izvršne funkcije koje uključuju planiranje, kognitivnu fleksibilnost, apstraktno razmišljanje, pravilnu akviziciju, pokretanje odgovarajućih postupaka i inhibiciju neodgovarajućeg postupka. Kako bolest napreduje, pojavljuje se gubitak memorije. Prijavljena oštećenja, u rasponu od deficita kratkoročne memorije do poteškoća dugoročne memorije, uključujući i deficit u epizodama (pamćenja tijeka vlastitog života), proceduralne (memorije tijela za obavljanje djelatnosti) i radne memorije. Tijekom vremena kognitivni problemi se pogoršavaju, što u konačnici dovodi do demencije. Ovaj obrazac simptoma je sindrom subkortikalne demencije, za razliku od tipičnih efekata kortikalne demencije, npr. Alzheimerove bolesti. (5,6,7,8,)
Ostale psihičke smetnje koje se pojavljuju u Huntingtonovoj bolesti su anksioznost, depresija, afektivna zaravnjenost, egocentričnost, agresija i kompulzivno ponašanje, od kojih potonji može uzrokovati ili pogoršati ovisničko ponašanje, uključujući alkoholizam, kockanje i hiperseksualnost. Prevalencija ovih simptoma je veoma varijabilna između različitih istraživanja, sa procijenjenim stopama za psihijatrijske poremećaje između 33% i 76%. Za mnoge oboljele, ali i njihove obitelji upravo su psihički simptomi među najviše zabrinjavajućim aspektima bolesti, a često utječu na svakodnevno funkcioniranje i predstavljaju razlog za institucionalizaciju. (5,6,7,8,) Suicidalne misli i pokušaji samoubojstava su češći nego u općoj populaciji i obično se javljaju u početku bolesti kada se simptomi bolesti pojavljuju prvi put ili tijekom bolesti kada dovedu do velikih promjena u životu, kao što su gubitak radnog mjesta ili vozačke dozvole i sl. (9)

Wilsonova bolest
Wilsonova bolest ili hepatolentikularna degeneracija je autosomno recesivna nasljedna metabolička bolest karakterizirana poremećajem u metabolizmu bakra. Posljedica je nakupljanje bakra u raznim tkivima, a prije svega u jetri i mozgu. (10,11)
Učestalost psihijatrijskih simptoma kao forme ispoljavanja Wilsonove bolesti još uvijek nije sa sigurnošću utvrđena, ali se procjenjuje da 25-65% oboljelih ima psihijatrijske smetnje. Opisano je da čak 2/3 bolesnika može imati psihijatrijske probleme mjesecima ili godinama prije pojave neuroloških smetnji. Psihijatrijske smetnje će se u nekom trenutku pojaviti kod većine oboljelih od Wilsonove bolesti, a najčešće kod bolesnika s neurološkom formom bolesti. (10,11)
Psihijatrijski simptomi u Wilsonovoj bolesti su vrlo raznovrsni. Najčešće psihičke manifestacije su promjene ličnosti i poremećaji raspoloženja, posebno depresija (20-40% oboljelih).(10,11)
Bihevioralni simptomi u Wilsonovoj bolesti se mogu ispoljiti u obliku emocionalne labilnosti, impulzivnosti, naglašene agresivnosti, napada plača, eksplozije bijesa. Mogu se javiti iluzije i sumanute ideje iako psihoza nije
uobičajena. (10,11)
Kognitivno oštećenje se može razviti u Wilsonovoj bolesti, ali je prije prividno nego stvarno. Obzirom da su oboljeli od Wilsonove bolesti mladi ljudi sa relativno naglim promjenama u ponašanju i dostignućima, često se pogrešno dijagnosticira zloupotreba narkotika. Imajući u vidu da psihičke manifestacije u Wilsonovoj bolesti mogu biti vrlo raznolike i ponekad vrlo diskretne, na ovu bolest treba posumnjati i isključiti je kod svake mlade osobe koja razvije neobjašnjivi psihijatrijski poremećaj, posebno kada je prisutan bilo koji znak neurološke disfunkcije. (10,11)

Gilles de la Touretteov sindrom
Gilles de la Touretteov sindrom je nasljedni poremećaj odnosno neurološko stanje koje obilježavaju nesvjesni tjelesni ili glasovni tikovi. Ne zna se točan broj oboljelih od ovog poremećaja, ali se pretpostavlja da se javlja s učestalošću od 4-5 osoba na 10000. (12) Bolest se većinom javlja u djetinjstvu i češće pogađa dječake nego djevojčice (3:1). (13)
Poremećaj odlikuju tikovi (jednostavni, složeni i glasovni) promjenjive ozbiljnosti kao i niz problema u ponašanju, uključujući poremećaj pozornosti (ADHD) i neke oblike opsesivno kompulzivnog poremećaja. Poremećaj pokreta može započeti jednostavnim tikovima (npr. grimasama lica, trzanjem glave, žmirkanjem, šmrcanjem), koji napreduju u višestruke složene tikove, uključujući i glasovne (npr. glasni, iritantan govor; dahtanje). Glasovni tikovi mogu započeti mumljajućim ili zvukovima poput laveža te uznapredovati do kompulzivnog glasanja koje je često glasno ili vrišteće. Bolesnici mogu vlastitom voljom prekinuti tikove na nekoliko sekundi ili minuta. U nekih bolesnika se javlja koprolalija (nevoljno tepajuće ili prostačko glasanje). Teški tikovi i koprolalija društveno onemogućavaju bolesnika. Česta je eholalija (ponavljanje vlastitih riječi ili riječi ili rečenica neke druge osobe). (13).
Dijagnoza se postavlja klinički. Kako bi razlikovali Touretteov sindrom od prolaznih tikova, liječnici moraju promatrati bolesnike tijekom određenog vremena. Istovremene su bolesti (npr. poremećaj nedostatka pažnje s hiperaktivnošću, opsesivno kompulzivni poremećaj, poremećaji učenja) česte te mogu doprinijeti težini bolesnikova stanja. (13)
Specifičnog lijeka nema, liječenje je simptomatsko, a u kontroli simptoma mogu pomoći klonidin ili antipsihotici (aripiprazol).

Zaključak
Pojavnost psihičkih smetnji u neurološkim poremećajima, a osobito u poremećajima pokreta, relativno je česta. Stoga je uočavanje psihičkih otklona i procjena njegove težine od bitne važnosti za pravovremenu terapijsku intervenciju, baziranu na timskoj suradnji neurologa i psihijatra, s ciljem optimalnog liječenja oba poremećaja i prevencije mogućih komplikacija.

Ocijenite članak

Ocjena 0.00 (broj glasova: 0)

Podijelite članak
Ispiši
Komentara (0)
Imate komentar?

Komentirati mogu samo registrirani članovi. ili registrirajte.

Komentari (0)

Vezani članci