Poštovana,

imam 25 godina, završavam fakultet, imam partnera s kojim sam 5 godina. Uskoro planiramo započeti zajednički život. Prije sam to htjela više nego išta, no sada kako se to približava, ja sam u stalnoj tjeskobi, ponekad dobijem lakši panični napad. Jednostavno sam primijetila da mi se teško odvojiti od obiteljske kuće. Postala sam sva puna strahova, npr. kako ću biti sama u tom stanu ako ćemo biti različite smjene, kako ću se snaći u toj novoj ulozi, što ako mi pozlije, a ja sam sama u stanu i slični, zapravo iracionalni strahovi. Volim svog partnera i želim da živimo skupa, sigurna sam u tu odluku, ali nisam sigurna u sebe. Počela sam previše razmišljati i analizirati te sam sama potaknula hrpu strahova u glavi. Imamo puno mogućnosti i zapravo nas čeka lijepa budućnost. Naši prijatelji nemaju toliko mogućnosti kao mi. Sve nas čeka, a on čeka moju odluku da kažem DA. Je li ovo samo prolazna neka anksiozna kriza? Strah od novih stvari ili budućnosti? Molim Vas sa savjet. Mogla bi još puno napisati, no smatram da shvaćate bit i što me muči. Lijep pozdrav.

Poštovana, 

svaka promjena i one pozitivnog karaktera u nama izazivaju tjeskobu (veću ili manju). Za svaku je promjenu potrebno i vrijeme prilagodbe jer nosi sa sobom neizvjesnost od novog i nepoznatog. Pa i onda kada se tome radujemo. Također, prvo značajnijie napuštanje roditeljskog doma otvara i separacijsku tjeskobu – što je također očekivano. Za početak si dajte vremena i prostora za prilagodbu, nove okolnosti i uostalom novo poglavlje koje slijedi…

Srdačan pozdrav!