Pozdrav, moje ime je Nina, imam 23 godine, na petoj sam godini faksa.
Pokusat cu vam sto krace moguce objasniti svoj problem – ali ce ipak biti duga poruka.
Da krenem iz pocetka, najprije (kroz srednju skolu) zbog situacije kod kuce koja nije bila bas najbolja sam cesto boravila kuci – losija financijska situacija i ne bas fini odnosi medju nama. Iako sam nekada i imala priliku traziti novac od roditelja za izlazak, nekako sam to izbjegavala jer sam mislila da je bolje taj novac iskoristiti na nesto korisnije. Roditelji mi nisu ni losi niti strogi, a ja sam se uvijek trudila da ugodim svima, da budem bez mane i opterecivala sam se svime, nisam se htjela zamjerati nikome… Medjutim, kada bih isla negdje, isla bih bez ikakvih problema. Osim toga, uvijek sam ponavljala da nikada ne zelim odrasti (shvatit ce te kasnije zasto to spominjem).

Pravi poblem se javlja u drugoj polovici 2018. godine (druga godina faksa) kada se nasa situacija kuci znatno popravila, kako financijski tako i medjusobni odnosi. Tada sam imala priliku zivjeti savrseno, bez ikakvih problema, bez pritiska, izlaziti, putovati, poloziti vozacki, imati svoje auto…
Medjutim, najprije mi se pocela javljati mucnina kada bih ujutro imala predavanja, dok bi poslje podne bilo okej. S vremenom moje mucnine postaju sve cesce i javljaju se gdje god idem i kad god idem, bez obzira na vrijeme i mjesto. Mislila sam da je u pitanju neki fizicki ili zdravstveni problem, ali su mi svi nalazi bili okej. S obzirom na tu mucninu, radije sam birala da ostajem kuci i izbjegnem neprijatnosti jer sam mislila da cu povratiti gdje god dodjem i tako se obrukati. Da naglasim, iz vana se nista nije moglo primjetiti na meni, prijatelji nisu nista znali jer sam uvijek vjesto krila, izbjegavala dogadjaje izlikom da nemam prijevoz jer zivim van grada itd.
Dakle, to je trajalo oko 2 godine i u tom periodu sam isla tamo gdje bih morala – na faks, na neke vazne rodjendane, rijetko izlaske u nocne klubove. Samim tim, nemam ni decka jer ga nisam imala gdje ni upoznati osim na faksu.
Jednom prilikom mi je mama rekla da moje ponasanje izgleda kao depresija, sto je za mene bio hladan tus i cesto mi je padala na pamet ta recenica. I sto sam vise o njoj razmisljala, shvatila sam da je moj problem ustvari u glavi jer mi muka bude PRIJE nekog dogadjaja, dok se spremam, dok idem prema tamo… ali kada bih stigla na odrediste i obratila paznju na bilo sta drugo – mucnine vise nebi bilo. Tada sam odlucila unatoc mucnini ici cesce bilo gdje, kako bi se navikla na izlaske – i s vremenom mi je super islo. Nekada bi mi bila muka, ali bih otisla jer znam da ce biti okej kada dodjem, a nekada nebi ni bilo muke. Bila sam prezadovoljna i to je trajalo nekih pola godine (do 1.2.2021.)
Tada se (dakle prije tocno godinu dana) javlja moj trenutni – i mislim najveci problem. Uglavnom, meni problem stvaraju prisilne misli i paniku mi stvore uobicajne stvari. Najprije su mi pocele misli o tome kako jednom nece biti mojih roditelja, kako ce i sestre jednom umrijeti, kako cu biti prepustena sama sebi, kako necu uspjeti, kako je buducnost strasna i koliko je tuzno to sto je sve prolazno. Pokusavala sam se boriti s tim sama jer sam i inace zatvorena osoba, rijetko pricam o sebi i npr nikada nisam priznala prijateljicama ako mi se netko svidja jer mi je bilo nekako “glupo”.
Medjutim, s obzirom na to da mi je taj strah trajao tada vec tjedan dana i vise nisam mogla izdrzati, rekla sam mami i sestri za svoju mucninu koja me ranije mucila i da neprestano osjecam neki strah, ali nisam rekla da je on vezan za njih. Kada sam njima rekla, bilo mi je nekako lakse, pricala sam s njima, one su me tjesile, kupile su mi neki biljni caj sa valerijanom, kamilicom, odoljenom itd koji kao smiruje. Nakon par dana mi je bilo malo bolje iako su se i tada znale javljati te neke misli. Osim toga bilo me strah da necu poludjeti jer sam osjecala pritisak u glavi od svega toga.
Mislim da trebam naglasiti da mi je par mjeseci prije toga umro djed i to je bila prva smrt blize osobe u mom zivotu. Takodjer, imali smo svi obiteljski koronu, a tata je imao obostranu upalu pluca, a spada u rizicnu skupinu. Takodjer, jedan kolega iz razreda iz srednje skole je godinu dana prije toga pocinio samoubojstvo. Iako nismo bili bliski, nego samo kolege, to me toliko rastuzilo i danima sam razmisljala o tome. Sve te neke stvari i cjelokupna situacija i negativa oko korone su mozda na neki nacin utjecale na moje stanje tj uzrokovale ga (barem sam ja nasla neku poveznicu). S vremenom sam postala bolje, ni sama ne znam kako ni zbog cega, ali sam postala bolja nego ikada. Izlazila sam, druzila se, provodila, polozila vozacki, dobila svoje auto… sve je bilo super. Nekada su mi se znale javiti neke negativne misli ili neko nezadovoljstvo, tuga – ne znam ni sama sta npr jer se moja generacija, moji prijatelji zarucuju, a ja nemam niti momka pa osjecam neko nezadovoljstvo. Nekada tuga dodje sama od sebe, ali to je valjda normalno jer bi trajalo kratko, vecinom navecer, a ujutro bih vec bila bolja.
To odlicno stanje je trajalo tocno godinu dana. I 19.2.2022. su mi se opet poceli intenzivno javljati ti strahovi.
Npr. kada se sjetim da ce moji roditelji jednom umrijeti, javlja mi se panika – preznojim se, obuzme me tuga, razmisljam o tome u ogromnoj mjeri, iako su mi roditelji od 53 i 51 godinu i zdravi.
Sve bi to bilo uredu da je taj strah umjeren (ima ga svatko vjerujem?), ali kod mene nije tako. Obuzme me panika, na trenutak prestanem funkcionirati i samo razmisljam o tome, vidim samo negativne scenarije i ne mogu skrenuti misli s toga. Neka bezazlena situacija mi izazove te misli, npr pogledam mamu i u glavi mi misao kako je jednog dana nece biti, kako ce mi nedostajati, kako se necu moci nositi s time, kako jednog dana tata nece uci na kucna vrata, kako necu imati njihovu paznju, ljubav, podrsku i necu moci sama… Osim toga, kada se sjetim da imam 23 godine, takodjer me obuzme neki strah i tuga kao da mi je 93. Imam osjecaj da vec ulazim u te neke ozbiljnije godine, a da nisam samostalna, da nemam partnera, da sam ovisna o roditeljima. Kada se sjetim da cu napuniti 24 ove godine, to mi izgleda kao strasna brojka, odmah osjetim neku nelagodu, uznemirenost, tjeskobu… Dakle, sve stvari koje ljudi prozivljavaju normalno, koje se ne mogu izbjeci niti zaustaviti, s kojima se svi nose i prihvacaju ih, meni stvaraju paniku i anksioznost. Opet nisam nikome rekla i mislim da se malo bolje nosim s tim nego prosle godine, ali je opet pakleno tesko, taj pritisak, strah i ta tuga… Zanima me moze li se moje stanje popraviti bez lijekova jer je zelim biti ovisna citav zivot o njima?

Poštovana,

rekla bih da se kod Vas radi o anksioznim smetnjama. Ove smetnje se ne liječe dugoročno anksioliticima već antidepresivima na koje nema navikavanja. No, svakako je važna metoda liječenja ovih tegoba – psihoterapija. Stoga bih predložila upravo nju.

Sretno!