Poštovani,
Imam 31 god. Odlazim psihijatru zbog dg. PTSP i teške depresije.
Na prijedlog psihijatra započeli smo psihoterapiju, točnije trebali bi započeti ili još nismo, nemam pojma što uopće jesmo ili nismo.
Stalno imam osjećaj da samo mjeseci bezveze prolaze bez ičega konkretnog, ikakvog rada na problemu. Samo se dogovaraju termin za terminom bez pomaka a meni je sve psihički gore nego na početku.
Razmišljam o promjeni terapeuta i to mi svi savjetuju jer on u meni budi od pozitivnih osjećaja vezanosti, empatičnosti, simpatičnosti do mržnje. Užasno mi ide na živce.

Kako vidim da nema pomaka, da kad imala problema sa suicidalnosti nije poduzimao ništa već okolo rješavala taj problem, ignorirao to, mješoviti osjećaji: sve u svemu razmišljam uopće nikome ne ići na terapije jer ne želim to iskustvo s drugim terapeutom.

Naime, s prvim terapeutom u djetinjstvu nisam imala uspjeha, nije mi pomogao kada sam mu se povjerila i ostala mi trauma od njega. Godinama se poslije oporavljala. Zamrzila ga iz dna duše. Drugim sada također ista priča. Bojim se da je sa svakim očito ista priča te mi pada na pamet da skroz odustanem od liječenja pa što bude.

Po Vama što je najbolje napraviti? Objektivno? Otići nekom novom ili nastaviti kod sadašnjeg terapiju?

Unaprijed hvala,

Poštovana,

nemojte odustati već upravo o time osjećajima porazgovarajte sa svojim psihijatrom, to je važno podijeliti. Kada se prepustite terapiji događa se upravo buđenje različitih intenzivnih osjećaja, to i jest jedan od ciljeva, no potrebno ih je zajednički proraditi. Budite uporni i strpljivi.

Sretno!