Teško razgovaramo o mentalnom zdravlju. Ako priznamo da imamo neke probleme neki će nas proglasiti “ludima” i zaobilaziti u najširem mogućem luku, kao da misle da će se zaraziti time. Možda će nas i posramljivati ili pak okrivljavati ili pak odmahivati rukom jer “svima je teško, a kakva si ti to mimoza”. Takve nas reakcije šire ili uže okoline još više natjeraju na povlačenje, skrivanje svojih problema, ali i otežavaju traženje stručne pomoći.

Zato je iznimno važno razgovarati o tome i barem pokušati neutralizirati sve te stigme. I upravo je zato iznimno važno objavljivanje knjige Aleksandra Stankovića “Depra”.

Naravno da su podijeljene reakcije na najavu dolaska knjige, to je bilo i za očekivati. Uostalom, Stanković stalno izaziva podijeljene reakcije pa nije ni čudo da ih je izazvao i sada.

A ja mu skidam kapu jer sam svjestan kolikim će ljudima pomoći takvo svjedočanstvo. Činjenica da poslovno uspješan i životno posložen čovjek boluje od depresije neće izliječiti nečiju depresiju, ali zasigurno može pomoći.

Može pomoći u destigmatizaciji mentalnih bolesti.

Može pomoći u smanjenju srama.

Može pomoći u normalizaciji razgovora o tome.

Može nekoga ohrabriti da potraži pomoć.

Može smanjiti one ignorantske komentare u stilu: “Ma sam odi trčat; nije to niš, i ja sam nekad tužan…” ili bilo koje smanjivanje ozbiljnosti situacije koje proizlazi iz neznanja (čak i ako je dobra namjera u pozadini).

Sve što sam naveo nekome istinski može pomoći u procesu liječenja i zato će ova knjiga biti iznimno važna. Ona nije lijek protiv depresije, ali jest protiv srama i ignorancije.

Siguran sam da će knjiga pomoći tisućama ljudi u svemu navedenome, a pozitivno će utjecati i na zdravije poimanje muškosti. Jer Aco je za mnoge old school muškarac. Boks, motori, pa određeni izgled, ne baš pokazivanje emocija u javnosti… I kad takav muškarac prizna svoju bolest, svoju ranjivost, to je enormno hrabro i moćno. Jer razbija pećinoidnu ideju muževnosti prema kojoj muškarci ne smiju pokazati emocije i priznati slabost. Nikada.

Takvom je poimanju muževnosti doista mjesto u pećinama. Naravno da je u redu priznati da nešto ne možemo. Da s nečim imamo problema, da nam je teško. Pa čak, ne biste vjerovali, u redu je i pustiti suzu. I to ne samo kada dobije repka ili kada dobijemo dijete. Nego i kada nam je teško ili kad smo dirnuti nečim lijepim i autentičnim. Pustiti suzu ne znači da smo slabići, nego samo da smo ljudi. Ova će Acina gesta pomoći i u tom segmentu. Da ideju muževnosti izvuče iz pećine, bar za one ljude kojima se tamo ne boravi.

Negdje sam pročitao komentar da će to sada popularizirati depresiju. Ma ljudi moji, depresiji ne treba PR. Nažalost, širi se i bez toga, i više nego uspješno. Treba nam bolja informiranost, dostupnost stručne pomoći, suosjećanje, hrabrost da razgovaramo i o teškim stvarima…

Ne, neće ovo popularizirati depresiju. Ali možda će popularizirati traženje pomoći. Ili razgovor o teškim temama uopće. Ponekad imam dojam da reagiramo kao djeca kad čujemo nešto teško. Samo pokrijemo uši i pravimo se da to ne postoji. A postoji, i trebamo pronaći zreli način suočavanja i s time.

Sve će to biti pozitivne posljedice ovog istupa i zato – skidam kapu!

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.