Tijekom posljednih desetak godina depresija u dječjoj i adolescentnoj dobi pobuđuje veliko zanimanje, kako stručnjaka koji se bave tom problematikom, tako i roditelja i učitelja.

Tijekom posljednihdesetak godina depresija u dječjoj i adolescentnoj dobi pobuđuje veliko zanimanje, kako stručnjaka koji se bave tom problematikom, tako i roditelja i učitelja. Tome pridonose podatci istraživanja koji upućuju na značajno povećanje učestalosti depresivnog poremećaja, sve nižu dob pojave prve depresivne epizode, teža oštećenja u socijalnom, školskom i obiteljskom funkcioniranju koja prouzrokuje kao i prateću visoku stopu suicidalnosti.
Od ukupnog broja adolescenata koji potraže pomoć zbog različitih psihičkih poteškoća, njih do 50% ima depresivne poteškoće koje se često javljaju udružene s drugim psihijatrijskim poremećajima, a najčešće s različitim vrstama ovisnosti, poremećajima ponašanja ili anksioznim poremećajima. Depresivni poremećaj se dva do tri puta češće javlja u adolescenciji u odnosu na preadolescenciju. Rezultati novijih istraživanja pokazuju da je u dobi do 12 godina depresija češća kod dječaka nego kod djevojčica, dok se u adolescenciji taj omjer mijenja u korist djevojčica. Iskustva u liječenju djece s depresivnim poremećajem su pokazala da se depresivne epizode češće ponavljaju u djece nego u odraslih, te da je u razdoblju od 5 godina nakon prve depresivne epizode 60% djece imalo ponovljenu depresivnu epizodu. Ponavljanje depresivnih epizoda može voditi u kronični oblik poremećaja.

Kako prepoznati depresivni poremećaj u dječjoj dobi?

Terminom depresija služimo se za opisivanje širokog raspona emocija, simptoma, sindroma i poremećaja koji variraju u svojoj težini, trajanju i rasponu. Na osnovi istraživanja depresivnih manifestacija djece i adolescenata opisano je više razina depresivnih fenomena. Depresivno raspoloženje može se javiti kao prolazno stanje u sklopu normalnih svakodnevnih oscilacija raspoloženja ili kao reakcija na neke negativne događaje u okolini a koja nema obilježje depresivnog poremećaja. Ako je takvo stanje snažnije i traje dulje od očekivanog, te ima za posljedicu otežano obavljanje svakodnevnih aktivnosti može upućivati na razvoj depresivnog poremećaja. Osnovni simptomi depresivnog poremećaja sličnima su onima u odrasloj dobi, a prema broju i vrsti simptoma određujemo da li se radi o blagom, umjerenom ili teškom obliku depresivnog poremećaja. Simptomi karaktersitični za depresivni poremećaj su depresivno raspoloženje većinom dana, a najlošije ujutro i smanjen interes i gubitak zadovoljstva u gotovo svim aktivnostima. Osim ovih osnovnih simptoma mogu biti prisutni i: smanjenje apetita i tjelesne težine, umor i gubitak energije, nesanice, česta noćna buđenja s teškoćama ponovnog usnivanja, smetnje pamćenja, koncentracije, smanjena sposobnost odlučivanja, osjećaj bezvrijednosti ili krivnje, suicidalne misli ili pokušaji. U teškim oblicima depresije mogu biti prisutne i halucinacije i depresivne sumanute ideje. Postoji i atipični oblik depresije, za koji je uz osnovne simptome karakteristično prekomjerno spavanje, pojačan apetit uz dobitak na tjelesnoj težini i večernje pogoršanje raspoloženja.            
Važno je za naglasiti da ekspresija simptoma značajno varira ovisno o razvojnoj fazi u kojoj se dijete nalazi. Predpubertetska djeca s depresivnim poremećajem pokazuju više tjelesnih pritužbi, nemira, strahova od odvajanja, depresivnog vanjskog izgleda, za razliku od adolescenata koji imaju jače izraženu beznadnost, negativana očekivanja od budućnosti, prekomjerno spavanje, promjene na tjelesnoj težini, suicidalne misli i pokušaje.

U razdoblju adolescencije počinju se uočavati spolne razlike u manifestiranju depresivnog afekta. Dok depresivni dječaci mogu pokazivati i znakove agresivnog ponašanja, depresivne djevojčice su pasivnije, s negativnom slikom o tjelesnom izgledu i niskim samopoštovanjem.
Kao najvažniji rizični čimbenici za razvoj depresivnosti u dječjoj dobi navode se genetska predispozicija, psihotrauma u dječjoj dobi, psihosocijalni čimbenici (psihopatologija majke, poremećena obiteljska komunikacija, nepovoljni uvjeti življenja, gubitak roditelja  sl.).  
Liječenje depresivnog poremećaja djece i adolescenata, slično kao i u odrasloj dobi provodi se psihoterapijskim i kognitivno-bihevioralnim metodama liječenja, a u težim oblicima depresije koriste se antidepresivi. Za ovaj poremećaj propisuju se antidepresivi novije generacije (SIPPS selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina): fluoxamim, fluoxetin, paroxetin i sertralin. Sertralin (Halea)   registrirani su za djecu od šest godina na više kod opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Zbog mogućih nuspojava i mogućeg rizika od suicidalnog ponašanja potreban je pojačan nadzor osobito u prvih mjesec dana liječenja uz postepeno povećanje doze lijeka do optimalne terapijske doze. Najbolji rezultati postižu se kombinacijom ovih metoda. Što ranije prepoznavanje simptoma i uključivanje u tretman poboljšat će ishod liječenja, te smanjiti vjerojatnost ponavljanje depresivnih epizoda ili prijelaz u kronični oblik.