Osobe s graničnim poremećajem osobnosti (emocionalno nestabilni poremećaj osobnosti) imaju značajne poteškoće u emocionalnom (intenzitet i izmjene osjećaja), ponašajnom, kognitivnom (spoznajnom) i interpersonalnom (poteškoće u odnosima s drugim ljudima) funkcioniranju, iskazuju autodestruktivno ponašanje (usmjereno na sebe) uključujući samoozljeđivanje i suicidalno ponašanje.

Naziv potječe od ranih koncepata graničnog poremećaja osobnosti koji se temelje na ideji da se ovi pacijenti nalaze „na rubu, granici“ prema psihozi. Novija istraživanja nisu dala znanstvenu potporu tim konceptima. Naime, činjenica je da praktično svi pacijenti sa graničnim poremećajem osobnosti prije ili kasnije, obole od drugog duševnog poremećaja uz poremećaj osobnosti. No, najčešći među njima nisu psihotični poremećaji nego poremećaji raspoloženja (depresija i bipolarni poremećaj), zlouporaba i ovisnosti o psihoaktivnim tvarima, posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), poremećaji hranjenja (osobito bulimija), poremećaj pažnje s hiperaktivnošću i anksiozni poremećaji.

S druge strane, kada su pod velikim stresom, osobe s graničnim poremećajem osobnosti mogu doživjeti kratke i prolazne psihotične epizode s gubitkom uvida u stvarnost ili bizarnim ponašanjem ili simptomima (sumanutosti, halucinacije, dezorganizirano mišljenje, dezorganizirano ponašanje). Upravo su ti simptomi jedan od kriterija za dijagnozu graničnog poremećaja osobnosti, mogu se i ne moraju javiti, dio su samog poremećaja i ne zadovoljavaju kriterije za dijagnozu drugog, psihotičnog poremećaja.

Znanstvena istraživanja pokazuju da 20-50% osoba s graničnim poremećajem osobnosti povremeno ima ovakve simptome. Nadalje se pokazalo kako su ovi simptomi u fenomenološkom smislu i emocionalnom utjecaju slični onima u osoba sa psihotičnim poremećajima, ozbiljni su i zahtijevaju promptno liječenje. Zbog svoje povezanosti sa stresom, ove se psihotične epizode nazivaju i „reaktivnim“. Osobe s takvim tegobama iskrivljeno doživljavaju stvarnost i imaju kriva uvjerenja. Sklone su krivo tumačiti ili preuveličavati ono što drugi osjećaju prema njima osobito u bliskim odnosima. Mogu imati i promijenjeni doživljaj samoga sebe ili okoline, a ponekad i slušne obmane neugodnog karaktera.  Iako su ovakva iskustva kratkotrajna, mogu biti vrlo ozbiljna i znak su pogoršanja poremećaja.

S obzirom na izražene psihotične simptome, te gotovo redovito pridruženo psihomotorno uznemirenje, impulzivnost i nepredvidivost, nužna je hitna stručna pomoć.  U većini slučajeva, nakon psihotične epizode, osoba se vraća na raniju razinu funkcioniranja. Lijekovi izbora za liječenje psihotičnih epizoda su antipsihotici. Randomizirana kontrolirana znanstvena istraživanja dokazuju učinkovitost novije generacije antipsihotka (olanzapin, risperidon, kvetiapin, aripiprazol, ziprasidon, sulpirid, amisulprid, sertindol, klozapin – registrirani u Hrvatskoj) u liječenju psihotičnih simptoma, ali i pridruženih simptoma psihomotorne agitacije, razdražljivosti, agresivnosti, promjena raspoloženja.