Igranje predstavlja vitalnu aktivnost u djetinjstvu. Važna je za psihološki razvoj, u svim dimenzijama: kognitivnim, emocionalnim i socijalnim. Ima ključnu ulogu u mentalnom zdravlju malog djeteta. U kliničkom setingu, igra je imala važnu funkciju, omogućujući put komunikacije s djetetom i privilegirani način za stvaranje značenja i izražavanje osjećaja, afekata, strahova, ljutnje, poteškoća, itd.

Melanie Klein kao pionir dječje psihoanalize, uvela je uporabu igre u analitički proces. Više od toga, ona je razvila teoriju koja je opisala važnost igre za razvoj ega i međuigru između unutarnje i vanjske stvarnosti. Prema toj autorici, odnosi djece s okolinom počinju gotovo prilikom rođenja te se razvijaju s prvim iskustvom dojenja. Način na koji dijete iskusi vanjski svijet konstantno je pod utjecajem – i utječe na njega – unutarnjeg svijeta koji se razvija.

Igranje postaje moguće kada je dijete sposobno za simbolizaciju, odnosno kada može premještati svoje emocije, strahove i tjeskobu na druge osobe u vanjskom svijetu, a ne na osobe kao što su majka i ostale bliske osobe. Kada se igra, dijete osjeća olakšanje jer premješta svoje fantazije, ljutnju, tjeskobu i krivnje na druge osobe koji nisu njegovi/njezini primarni skrbnici.

Ako promatramo igru kroz aspekt kliničkog okruženja, ona je omogućavala komunikaciju s djetetom i predstavljala način za stvaranje značenja i izražavanje afekata, strahova, ljutnje, poteškoća, itd. Melanie Klein uvela je uporabu igre u terapijski proces i razvila teoriju koja je opisala važnost igre za razvoj ega i prijelaz između unutarnje i vanjske stvarnosti.

Prema Winnicottu igra se odvija u potencijalnom prostoru između djeteta i majke. Igranje je kreativno iskustvo koje čini mogućim osjećaj kontinuiteta u prostoru i vremenu te otkrivanje selfa djeteta. Tako se i psihoterapija odvija u preklapanju pacijentovog i terapeutovog prostora. Terapeut je usmjeren na dovođenje pacijenta iz stanja u kojem se ne može igrati u stanje kada to može.

Prema Fonagyju i Targetu igra ima središnju ulogu u razvoju razmišljanja i emocionalnog iskustva te posebice u njegovoj integraciji.

Moreno je smatrao kako je psihološki zdrava osoba spontana i kreativna, stoga je jedan od osnovnih ciljeva terapije rad na spontanosti i kreativnosti osobe. Terapeut terapijsku „igru“ inscenira na način da ona u što većoj mjeri odgovara unutarnjem svijetu pacijenta. Misli, osjećaji i unutarnji konflikti konkretiziraju se dovođenjem na scenu.