Utjecaj ranih odnosa na naše kasnije odnose

Christopher Miller u svom članku o ranim odnosima govori na koji način naša rana životna iskustva imaju snažan i dugotrajan utjecaj na odnose tijekom našeg odraslog života, odnosno predstavljaju podlogu kreiranja naših interpersonalnih relacija.

Dijete koje je odraslo u sigurnoj okolini, okruženo osobama koje pružaju ljubav i doživljavaju ga, može razviti osjećaj znatiželje i uzbuđenja, kao i interesa za sebe i druge. Dijete koje je zlostavljano ili zanemareno može se osjećati preplavljeno i zbunjeno, vezano uz osobe koje mu štete, iskrivljujući vlastito viđenje u kojem će zlostavljača pretvoriti u „dobru osobu“. U takvim slučajevima, kako bi zadobilo nekakav osjećaj sigurnosti, dijete mora na iskrivljen način vidjeti odnos.

Tako da naš doživljaj sebe, drugih i svijeta oko nas započinje već od najranijih dana i najranijih iskustava te formira našu mogućnost i način kako ulazimo u odnose i kako ih kasnije razvijamo.

Kako se sve više razvija spona između neuroznanosti i psihoterapije, sve je više spoznaja iz područja koja povezuju teoriju psihoterapije, neuroendokrinologije i genetike. Tako i razumijevanje objektnih relacija koji se odnosi na to kako interakcije s „vanjskim objektima“ (pojam koji označava stvarne osobe u nečijem životu) postaju upisane u umu djeteta i dalje nastavljaju postojati kao „unutarnji objekti“ (u vidu glasova, slika ili emocija koji potječu iz tih interakcija).

Ovi „internalizirani/pounutarnjeni odnosi“ iz djetinjstva utječu na to što očekujemo od drugih u budućim susretima, posebice onih kojih nas svjesno ili nesvjesno podsjećaju na ranije doživljenu interpersonalnu dinamiku.

Sve smo svjesniji utjecaja traume na rani razvoj. Tako sve rane doživljene traume utječu na to kako će pacijent doživjeti svog terapeuta kroz razvoj transfera, što i u terapeutu može pobuditi snažne osjećaje koji zapravo proizlaze iz identifikacije s „unutarnjim objektima“ pacijenta. Važno je to razumjeti i prepoznati kako se ne bi u terapijskom odnosu ponovo počeo „odigravati“ rani (traumatski) odnos.

Model objektnih odnosa koristan je na više razina ako promatramo kroz njega – od kliničke sredine, hitne službe, do izvanbolničkog miljea. Sve to pruža podlogu boljeg neuroznanstvenog razumijevanja ranog razvoja i kako uspješna psihoterapija može mijenjati biologiju mozga.

Imate pitanje vezano uz vaše zdravlje? Konzultirajte se s našim stručnim timom.

Pitajte liječnika