Dobar dan. Imam skoro 18 godina te vise od godinu dana se borim s anksioznosti koja se pogoršala prošle godine sa dolaskom karantene. Imala sam puno vremena za razmišljanje i dovodila se u neugodne situacije sa mislila koje zapravo nisu bile moguće u tom trenu već sam ih ja samo zamišljala, te se sam se dovela do situacije u kojoj nisam nista mogla radit na dnevnoj bazi, gubitak apetita,povraćanje pojedene hrane, zatvaranje u sobu i potreba za plakanjem. Ali uspijela sam prebrodit. U tom periodu bila sam u vezi (te da napomenem da je veza trajala 8 mjeseci sa tim da se nismo viđali skoro 6 mjeseci ) u kojoj ta osoba nije davala maksimum kao ja,kada bi bile svađe manipulirao bi samnom tako da bi ja na kraju sama sebe krivila,bitan mu je bio seks i zadovoljstvo,prioritet su mu bili prijatelji i izlasci itd. Naš odnos se pogoršao preko ljeta kada je on otišao na dvomjesečnu praksu i navodno izgubio osjecaje te kada se vratio pokušali smo obnoviti to ali očigledno sam ja samo mislila da smo uspijeli obnovit dok je on mene samo zavlačio za nos. Nakon toga je počeo stvarati izlike kako nema vremena izlaziti samom a izlazio je sa prijateljima,nije odgovarao na poruke po 8 sati i kada bi se viđali vidjeli bi se na 15 min u skoli (jer smo ista škola) te je na kraju rekao da mu se ni to nije dalo. Nas prekid je završio tako sto smo se Posvađali zbog sitnice (te sam naravno ja bila kriva) i ispričala sam mu se ali me je cijelo vrijeme ignorirao do sljedećeg dana kada smo prekinuli i to preko poruka. Zapravo sam ga jako brzo preboljela, te sam ne dugo nakon prekida slučajno upoznala svog sadašnjeg decka s kojim sam kliknula na prvu,koji daje maksimum u vezi ko i ja,imamo puno zajedničkih stvari kao i ciljeve. S njim sam ušla u vezu mjesec dana nakon prekida i s njim mi je predivno jer mi pruža sve ono sto sam ikad htijela a nikad nisam mogla dobit i sada imam i stvarno sam sretna sa njim. Skoro svaki dan smo bili zajedno, sve dok opet nije došla kratka “karantena” tj praznici te smo se manje viđali zbog cjelokupne situacije. Sve do prije tjedan dana kad sam odjednom pocela uspiredivat bivšeg decka i sadašnjeg decka (a velike su razlike) te mi je došla misao sta ako ja izgubim osjecaje za svog sadašnjeg decka (sto ja znam da ne želim) te mi zna doc pitanje da li sam prebrzo ušla u tu novu vezu, da li ja želim bit s njim (sto ja smatram da nisam i naravno da želim Ostat s njim jer mi stvarno nista ne fali) i sta ako stvari neće biti ista zbog mojih glupih razmišljanja. U tih tjedan dana sam se dovela do situacije iz prve karantene te sam nekako doživjela da nemam nikakvog osjećaja ali mi je opet stalo i ne znam sta je to. Da li je to samo faza koja će proc? Da li na mene ima utijecaj to sto mi fali ? Kako da se uvjerim da su to samo misli i da se neće nista takvog desit? Nadam se da će te mi uspijet pomoc. Hvala, lijep pozdrav.

Poštovana,
osjećaji znaju biti malo varljivi i promjenjivi, no to ne mora značiti trajnu promjenu. Nemojte si raditi pritisak oko toga, dozvolite si samo da se upoznajete kroz vrijeme, a to se može na različite načine i putem različitih modaliteta. Pa ćete vidjeti.

Sretno!