Pozdrav,
Imam jedan problem koji vjerojatno zvuci smijesno, ali mene stvarno jako uznemirava. Imam 19 godina i studentica sam druge godine na jednom od najtezih fakseva (necu reci kojemu da netko ne prepozna). Od ranog djetinjstva svi su me stalno hvalili u obitelji i u vrticu i skoli zbog moje inteligencije i smatrali me na neki nacin cudom od djeteta. Nitko nikad nije vrsio na mene pritisak oko ocjena, roditelji mi stvarno nisu strogi ali ja uvijek mislim da svi od mene ocekuju da budem najsavrsenija moguca i da cu ih razocarati ako ne budem. Krenula sam ranije u skolu i pri testiranju su me procijenili da imam inteligenciju djeteta od 12,5 godina, a imala sam 6. U osnovnoj skoli uciteljice su me stalno hvalile, ali druga djeca me nisu voljela (mozda su bili zavidni, ne znam) i tijekom cijele osnovne sam trpila svakodnevno emocionalno zlostavljanje i vrijedjanje tako da nisam imala prijatelje sve do drugoga razreda srednje skole. Inace sam zatvorena osoba i jako tesko pricam o sebi i priblizavam se drugima (jako dugo se zelim obratiti online za pomoc, ali i to me sram). U srednjoj skoli nije me nitko zlostavljao, pocela sam imati prijatelje i taj osjecaj da sam napokon prihvacena mi je udario u glavu da sam prestala sa svakim trudom u skoli i prosla sam odlicnim uspjehom na izvlacenje. U to vrijeme nisam imala takve probleme s perfekcionizmom, ali bila sam nesretna na drugi nacin jer sam u tom drustvu koje sam imala negirala svoju pravu osobnost i jer je skola opcenito imala jako losu klimu. Onda je dosao faks i puno sam motiviranija za ucenje jer sam upisala ono sto sam stvarno (i jedino) zeljela. Na prvoj godini imala sam 5 iz svih predmeta, dobila sam dekanovu nagradu i ostvarila pravo na nekoliko stipendija, ali meni je sreca oko toga bila povrsna i prolazna i uzimala sam sve to zdravo za gotovo iako sam racionalno znala da sam postigla ogromne uspjehe, pogotovo jer je to jedan od najtezih fakseva. Opet mi se vratio taj osjecaj koji sam imala u osnovnoj da moram biti savrsena da bih bila cijenjena i voljena i ove godine se veselim petici pune 2 sekunde i onda zaboravim jer u mojoj glavi ne postoji nijedna druga opcija nego imati 5. Od ove godine su visi pragovi ocjenjivanja, tesko je imati 5 iz bilo kojeg predmeta i bilo mi je jako tesko pomiriti se s tim pragovima ali pomirila sam se s idejom da imam 4 iz svih vecih predmeta i 5 iz manjih. Sto bi se ostvarilo da me nije profesorica na jednom bitnom predmetu zakinula za ocjenu (nepravedno) i zakljucila 3. Sada mislim da sam srusila svacija ocekivanja i imam lude ideje u glavi da ce me ljudi smatrati manje vrijednom jer nemam iz svega 5, da ce mi se rugati i omalovazavati me. Nitko mi nikad nije rekao da ista od toga od mene ocekuje ali sam ja to u svojoj glavi isprojicirala. Ta ocjena me toliko pogodila da su mi kroz glavu prolazile ideje od samoubojstva do odustajanja od faksa i cijelo vrijeme placem i zatvorena sam doma, ne idem nigdje. Racionalno sam svjesna koliko je to sve glupo i da su to izmisljeni problemi jer ljudi imaju neusporedivo gore probleme ali ne mogu si pomoci a da me to ne uznemirava. U srednjoj sam imala neke trojke i cetvorke i uznemirilo bi me to ali ni blizu kao sada. U osnovnoj sam sve razrede prosla s 5,00, samo sam jednom na polugodistu imala 4 iz jednog predmeta i tad sam plakala i pocela uciti kao manijak da bih na kraju godine imala 5 sto sam i ostvarila. Na pocetku faksa nisam imala velika ocekivanja za ocjene i bila bih sretna i s trojkama i s cetvorkama jer to je ipak faks i bitno je samo proci. No, kako mi je lijepo krenulo prosle godine vratila se “stara boljka” i osjecam se pod pritiskom i promatranjem i stalno zamisljam u glavi prijatelje iz srednje kako su zluradi i sretni sto nemam iz svega 5 i “zabrijavam” da ce me omalovazavati i smatrati manje vrijednom (iako oni imaju bezveze ocjene) i rugati mi se. Stalno to zamisljam a da ne zelim i to me uzasno uznemirava. Moja najbolja priajteljica mi je inace zavidna i vidim joj na licu da je sretna kad mi se nesto lose dogodi jer napokon “nije kod mene sve savrseno” i to nije umisljanje nego je stvarno tako zlurada, svjesna sam kad je nesto moje umisljanje a kad je stvarno. Eto zao mi je sto sam sve pisala nadugo i nasiroko, ali nisam mogla skratiti, i ovo je bilo samo grebanje po povrsini…nisam nikad nikome pricala nista od ovoga (roditelji cak ni nemaju pojma za zlostavljanja kroz koja sam prolazila) pa ne znam jesam li to napravila na dobar nacin i jesam li vam naporna. Htjela bih ako imate neki savjet kako da prestanem imati te misli koje ne zelim i kako da se prestanem toliko uzrujavati oko problema za koje sam savrseno svjesna da su izmisljeni.
Hvala puno na razumijevanju i strpljenju ako se uopce ikome da citati sve ove gluposti.
Pozdrav

Poštovana, 

niste naporni niti dosadni već iznosite problem s kojim se bori velik dio pametne, poslušne i perfekcionističke djece i mladih osoba, posebice onih koji su bili uspješni u uglavnom svemu čega bi se prihvatili. Lako im je išlo postizanje ciljeva što je okolina poticala i pohvaljivala. Time se dodatno stvorilo uvjerenje da je to put kako će biti voljeni i prihvaćeni, a zapravo se dogodi da počinju funkcionirati s tim prevelikim očekivanjem, ne više od okoline, nego od samih sebe. Što postane najteže, biti stalno u “utrci za savršenstvom”. Ta utrka nikad ne završava, najmanji neuspjeh izaziva osjećaj bezvrijednosti i ništavnosti. Sve postaje test vlastite vrijednosti, a najbliskiji s drugima i sa sobom možemp biti tek kada sebi dozvolimo biti nesavršeni, kada smijemo pogriješiti, kada smo “ljudska bića”. U čitavom ovom procesu “napuštanja potrage za savršenostvom” psihoterapija može jako puno pomoći…. pa ju preporučam. 

Sretno!