Europske smjernice za dijagnosticiranje i liječenje tjelesnog dismorfnog poremećaja pripremaju se za objavu. Ovo stanje u velikoj je mjeri definirano patološkom percepcijom i ponašanjem vezanim uz osobni izgled.

Razvoj smjernica za tjelesni dismorfni poremećaj koji je poznat brojnim kliničkim dermatolozima, zamišljen je kao praktičan alat (Maria-Angeliki Gkini).

Prema DSM-5 klasifikaciji ovaj poremećaj je definiran kao preokupacija s “jednim ili više uočenih nedostataka u fizičkom izgledu koji nisu vidljivi ili se drugima čine neznatnima”. Dr. Gkini navodi kako se ovaj poremećaj može razviti i kao komorbiditet dermatoloških poremećaja koji su ipak vidljivi. Glavni je problem u tome što nedostaci koje nastoje riješiti obično proizlaze iz iskrivljene percepcije.

Ovaj poremećaj često je povezan s opsesivno-kompulzivnim poremećajem učestalošću u smislu da pacijenti iskazuju ponavljajuća ponašanja povezana s njihovom preokupacijom, poput intenzivnog dotjerivanja, čestih provjeravanja u ogledalu ili poteškoća u fokusiranju na teme koje nisu povezane s vlastitim izgledom.

Kvaliteta dosadašnjih istraživanja smatra se “niskom do vrlo niskom”, moguće zbog toga što je psihodermatologija tek nedavno postala predmet većeg istraživačkog interesa.

17 članova Europskog društva za dermatologiju i psihijatriju donijelo je neke zaključke među kojima se navodi kako smjernice podupiru jedinstveni probir na tjelesni dismorfni poremećaj kod svih pacijenata prije započinjanja kozmetičkih zahvata. Preporučuje se korištenje upitnika za početnu procjenu o identificiranju depresije, anksioznosti i iskrivljenih percepcija, a preporučeno je i rutinsko ispitivanje o prisustvu suicidalnih ideja jer ranija istraživanja navode kako su prisutna kod čak i do 80% pojedinaca s tjelesnim dismorfnim poremećajem.

Cilj probira je utvrditi da je dermatološki problem, a ne temeljni psihijatrijski poremećaj ono što ih pokreće u potrazi za olakšanjem. Rizik primjene dermatoloških intervencija nije samo u tome što očekivanja nisu ispunjena, već pacijentova percepcija neuspjele intervencije što ponekad može dovesti do pogoršanja.

Iz navedenih razloga preporučena je suradnja s psihijatrima, a kao metoda liječenja ističu se psihoterapija u kombinaciji s inhibitorima ponovne pohrane serotonina u relativno visokim dozama.

Katharine A. Phillips, dr.med, profesorica psihijatrije na Weill Cornell Medicine, New York, koja se bavi ovim poremećajima upozorava kako zbog normalne brige za izgled dermatolozima može promaknuti ovaj poremećaj. Da bi se ovaj poremećaj dijagnosticirao, preokupacija nepostojećim ili blagim nedostatkom u izgledu mora uzrokovati klinički značajnu patnju ili narušeno funkcioniranja.