U prethodnoj sam kolumni kritički promotrio sveprisutnu tvrdnju – Sve je u glavi!

Nju ćemo čuti i iščitati posvuda kada se suočimo s ozbiljnom dijagnozom. Većina ljudi nema lošu namjeru kad je izgovore, štoviše. Oni žele reći da je stanje našeg uma važno za zdravlje. I slažem se da je važno. Ali se nikako ne slažem da je SVE u glavi. Vjerujem da je dio jednadžbe zdravlja u lijekovima. I u vjeri u liječnike i medicinu. I u našem srcu. I u zdravim, ohrabrujućim odnosima. Dio je i u fizičkoj aktivnosti i uravnoteženoj prehrani. Bezbroj je faktora koji utječu na naše zdravlje.

I ne samo da je jednadžba zdravlja toliko kompleksna da se ne može obuhvatiti jednom generalizirajućom izjavom, nego vjerujem da i svi navedeni dijelovi te jednadžbe mogu imati različiti udio u ishodu za različite ljude. Za nekoga će prehrana biti više, a za nekoga manje važna. Ovisno o tome o kojoj se bolesti radi, kako funkcionira njegovo tijelo, koliko je tjelesni, a koliko eterični tip, u kakvom je odnosu s tijelom, odnosno koliko se poistovjećuje s njim pa čak i koliko vjeruje da je prehrana važna… Sve to može povećati ili smanjiti postotak koji će promjena prehrane imati na zdravlje.

Sve to, naravno, vrijedi i za druge navedene dijelove jednadžbe zdravlja. Ovisno o tome kakva je oboljela osoba, čemu je i prije bolesti pridavala važnost, od koga dolaze informacije o promjeni stila života, što ona misli kako može najbolje unaprijediti zdravlje… Sve je to važno.

Svjestan sam da to komplicira našu potrebu da vrhunske istine svedemo na instagramizirane citate. Svjestan sam da je moj doživljaj stvarnosti kompleksniji. Ali takvi smo. Niti smo mi jednostavni niti je jednostavan naš način funkcioniranja niti smo svi isti niti se jednostavno boriti s ozbiljnom dijagnozom.

Npr. za nekoga tko ima slabu vjeru u sebe, vjera u Boga ili u liječnike ili u lijek, dakle u bilo koji vanjski faktor, bit će važnija. Bit će važnije da u tim vanjskim faktorima pronađe sidro osjećaja sigurnosti. To će sidro biti korisno i da maksimalno vjeruju u sebe jer je dobrodošla svaka pomoć, ali ipak će biti važnije ako je to jedino sidro osjećaja sigurnosti.

Sjećam se razgovora s Biljanom koja je skoro u potpunosti eksternalizirala osjećaj vjere u iscjeljenje. Upoznali smo se usred njezinog primanja kemoterapije. U tom je trenutku bila uvjerena da izlječenje nimalo ne ovisi o njoj, nego samo o Bogu i doktorima. I nisam to dovodio u pitanje. Usred kemoterapije obično se koncentriram na olakšavanje fizičkog i psihičkog podnošenja terapije, prihvaćanje tjelesnih promjena, bolju komunikaciju s okolinom… A osnaživanje komunikacije sa sobom ostavim nakon prolaska oluje. Tada smo spremniji internalizirati dublje zaključke i istinski okrenuti novu životnu stranicu. Većini je jednostavno preteško preispitivati sebe dok imaju dojam da ih vlastito tijelo pokušava dokrajčiti. Vrlo, vrlo rijetko radim iznimku. Tek kad je dio odnosa prema sebi toliko toksičan da drastično otežava liječenje i podnošenje liječenja.

Zato je Biljani bilo važno da očuvamo taj eksternalizirani osjećaj povjerenja, bar u početnoj fazi borbe za zdravlje. Kasnije je uvijek važno postaviti pitanje kako tvoja unutarnja tvornica lijekova (tvoj um i srce) može još bolje raditi, ali prvih mjeseci se to ponekad ne nađe na tapeti. Najčešće tek skiciramo neke moguće unutarnje promjene ili ih pokušamo provesti ako su ključne za inicijalno uspješno nošenje s bolešću.

Dakle, ne samo da je dio rješenja u glavi, nego i ostali faktori imaju različitu težinu za različite ljude s različitim životnim vrijednostima u različitim životnim fazama. Zato je toliko problematična tvrdnja “Sve je u glavi”. Svakako je nemojte koristiti u razgovoru s osobama koje još nisu pronašle tlo pod nogama, a i kasnije ju je mudrije transformirati u tvrdnju – Dio je u glavi! Jer dio uzroka zašto smo se razboljeli, a onda i kako si možemo pomoći da povećamo šanse u ozdravljenje doista jest u glavi!

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.