Procjenjuje se da oko 15 posto ljudi u svijetu živi s nekim oblikom invaliditeta, u našoj zemlji je to više od pola milijuna ljudi što je oko 12 posto stanovništva.

 Osoba s invaliditetom treba ne samo živjeti već i pripadati zajednici

 Obilježavanje Međunarodnog dana osoba s invaliditetom usvojeno je Odlukom Generalne skupštine Ujedinjenih naroda 1992. i od tada se ovaj Dan obilježava svake godine u cijelom svijetu 3. prosinca. Ciljeva je mnogo – promoviranje prava i dobrobiti osoba s invaliditetom u svim područjima društva, podizanje svijesti o njihovom položaju u svim aspektima socijalnog, gospodarstvenog, političkog i kulturnog života, postizanje punog uživanja ljudskih prava osoba s invaliditetom… Glavna tema ovogodišnjeg Svjetskog dana osoba s invaliditetom jest: „Izgradimo bolje: svijet koji uključuje invaliditet, pristupačan i održiv svijet nakon Covida-19“.  

Procjenjuje se da oko 15 posto ljudi u svijetu živi s nekim oblikom invaliditeta, u našoj zemlji je to više od pola milijuna ljudi što je oko  12 posto stanovništva. Iako se najčešće radi o oštećenjima središnjeg živčanog sustava i  lokomotornog sustava i depresija je među vodećim uzrocima invaliditeta u svijetu što značajno povećava rizik nastanka organskih  bolesti kao što su kardiovaskularne i cerebrovaskularne bolesti. Tijekom samo jedne godine pet do osam posto stanovništva oboli od depresije, a kod 60 ljudi ova bolest nije ni prepoznata. Osteoartritis kuka i osteoartristis koljena kronične su degenerativne bolesti koje nastaju kao posljedica upalnih zbivanja u zglobovima i također su među značajnim uzrocima invaliditeta. Invaliditet zahtjeva pojačanu stručnu medicinsku skrb. Recimo da gotovo polovina osoba s invaliditetom čine žene i kad se radi o njihovom ginekološkom zdravlju, ginekološka bi služba trebala osigurati adekvatnu skrb ženama svih dobnih skupina koje imaju neki invaliditet što podrazumijeva i  specifične tehničke uvjete u ginekološkim ambulantama  na svim razinama zdravstvene zaštite. I, k tome, dodatnu educiranost ginekološkog tima. U praski to, na žalost, nije tako.

 Fizička nepristupačnost objektima, prijevozu, uslugama osobi s invaliditetom ugrožava dostojanstvo i samopouzdanje. I ako čovjek ne može ni izići iz kuće, iluzorno je razgovarati o obrazovanju, o zdravstvenoj skrbi, o zapošljavanju…  Osoba s invaliditetom postat će samostalan i ravnopravan  član zajednice samo uz sustavnu podršku društva. Kroz godine dogodili su se i određeni pomaci, ali, primjerice, još uvijek su osobe s invaliditetom, kada izgube oslonac u obitelji, prečesto osuđene na smještaj u neprimjerenim institucijama.

Hrvatska je treća zemlja u svijetu koja je ratificirala Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom i to ukazuje na spremnost i potrebu hrvatskog društva da osigura jednake mogućnosti i za ovu posebno vulnerabilnu populaciju. Međutim to nije dovoljno. Donošenje dobih zakona i rušenje fizičkih barijera jesu pomaci, provode se i inkluzivni procesi, ali dokle god postoji diskriminacija osobe zbog njene invalidnosti, dokle god je osoba s invaliditetom na  bilo koji način spriječena da aktivno sudjeluje  u svakodnevnom životu, dokle god žive predrasude i nerazumijevane bilo koje vrste prema osobi s invaliditetom, oni žive s ograničenjima u zdravstvenom, socijalnom sustavu, obrazovanju, zapošljavanju. Oni  žive s ograničenjima u zajednici.

Više od deset posto populacije su osobe s invaliditetom, a još uvijek nisu dovoljno vidljivi. U njima je neostvareni potencijal. Osoba s invaliditetom treba ne samo živjeti već i pripadati zajednici.