Žalovanje je normalna i potrebna reakcija na značajni gubitak ili smrt, a tuga je riječ kojom obično opisujemo osjećaje i reakcije koje pritom doživljavamo.

Pogađa sve ljude te je univerzalna. Žalovanje nalikuje depresiji na mnogo načina. Zajednički su simptomi tuga, gubitak interesa za do tada uobičajene aktivnosti, problemi sa spavanjem, promjene apetita, itd. Proces žalovanja je strogo individualan proces s obzirom na zastupljenost i jačinu znakova te trajanje – premda postoje neke općenite značajke.

U nekih osoba žalovanje počinje odmah pri saznanju o gubitku, u nekih ljudi je odgođeno, u nekih ljudi pak traje kratko, dok u drugih čitav njihov život. Žalovanje prvenstveno ovisi o strukturi osobnosti ožalošćenog, njegovim ranim i kasnijim iskustvima odvajanja i preživjelih gubitaka (smrti). Prema Bowlbyju osobne značajke igraju presudnu ulogu u razumijevanju reakcije na gubitak; spol, godine starosti, stupanj psihičke zrelosti, način na koji izlazimo na kraj sa stresnim situacijama u svakodnevnom životu.

Sa gubitkom osobito teško izlaze na kraj ovisne, granične i narcističke osobnosti. Ipak, žalovanje je znak zdravlja i omogućuje nam prihvaćanje neizlječivih životnih gubitaka. Još je Sigmund Freud, otac psihoanalize, 1917.g. rekao: „Žalovanje nije patološko, ono s vremenom prođe i pokušaj uplitanja u proces nema smisla, čak bi vjerojatno mogao nanijeti štetu:“ Žalovanje je proces, dakle, on traje i omogućuje nam da se polako, u skladu s našim mogućnostima, suočavamo s proživljenim događajem i posljedicama istoga. Nakon prvog šoka i nevjerice, ponekad i negiranja, osobu preplavi velika tuga i osamljenost koju zatim zamjeni ljutnja i depresija. Vrlo je važna podrška obitelji, prijatelja te bliskih osoba kako bi se bol i tuga mogle podijeliti s njima. Nakon toga slijedi prihvaćanje. Prihvaćanje je proces u kojem dolazi do restrukturiranja života osobe.  Gubitak se počinje prihvaćati, a život se nastavlja dalje.

Žalovanje je završeno onda kada možemo misliti bez unutarnje boli o osobi koju smo voljeli i izgubili. Završetak žalovanja obilježen je pronalaženjem stabilnosti, uspostavljanjem novog identiteta i vraćanjem životnih interesa koji se tada prilagođavaju novim okolnostima. Uspješan prijelaz ili završetak žalovanja istovjetan je ozdravljenju i dovodi do rasta i sazrijevanja osobe. Smatra se da proces žalovanja obično traje oko godinu dana.

Izostanak oporavka najčešće je obilježen zaostajanjem na jednoj od faza žalovanja i nemogućnosti prihvaćanja životnih izazova. Sadašnji život doživljava se kao prazan, besmislen te beznadan. Način kako ćemo tugovati i koliko dugo, zapisan je i pohranjen u nama kao otisak iskustva svih naših razdvajanja i svih gubitaka povezanih s ljubavlju i nježnošću – prvenstveno roditelja, da bi bio ponovljen i nanovo proživljen u „novo-starom“ gubitku za nas značajne osobe. Ako je reakcija žalovanja jačeg intenziteta i traje dulje, postoji mogućnost da se razvija depresija. Žalovanje je normalan i zdrav proces, depresija nije. Depresija je bolest jednako kao i povišen tlak ili šećerna bolest. Ako se ne liječi ona može postati bolest koja ugrožava život. Mnoge su rasprave u stručnoj literaturi kad žalovanje postaje depresija, odnosno bolest i kada je i kako trebamo liječiti. Tako je APA (American Psychiatric Association) u novom dijagnostičkom priručniku u kojemu se kao bolest definiraju mnoga stanja za koje je potrebno liječenje ili bolovanje stavila i žalovanje koje se do sada nije nalazilo na popisu  bolesti.

Prema novoj definiciji APA-e koja bi mogla, što se tiče dijagnostike, utjecati i na službeni popis Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) pa tako i na ostatak svijeta, žalovanje se pretvara u depresiju, dakle stanje koje je potrebno medicinski tretirati, već nakon dva tjedna. Mnogi njemački i općenito europski liječnici se s ovom definicijom ne slažu.„Tko izuzetno tuguje, formalno ispunjava simptome depresije, no to ne znači da je ta osoba bolesna,“ kažu poznati europski psihijatri i psihoterapeuti. (R.R.) Najveća većina je onih koji se nalaze u žalosti, te bez lijekova i tretmana prebrode smrt voljene osobe ili neki tragičan događaj. Jedan argument protiv stvaranja klasifikacije za “kompliciranu tugu” smatra da to nije jedinstveni mentalni poremećaj. Umjesto toga ona je kombinacija drugih mentalnih poremećaja, kao što su depresija i posttraumatski stresni poremećaj i poremećaj osobnosti, te je se kao takvu tada i terapijski tretira.