Za posljednjih 25 – 30 godina možemo reći kako su, u urološkoj onkologiji, obilježene značajnim napretkom u dijagnostici raka prostate, a prije svega zahvaljujući PSA (Prostata Specifični Antigen) testu. Slobodno možemo govoriti o PSA-eri. PSA se dokazuje u serumu imunobiokemijskom analizom uzorka venske krvi. Ta je pretraga iznimno značajno utjecala na ranu dijagnostiku raka prostate tako da se ova bolest danas sve češće dijagnosticira u mlađoj populaciji i u ranijim fazama razvoja same bolesti.

    Pa pak, PSA pretraga nema dijagnostičko značenje. Drugim riječima, povišena vrijednost serumskog PSA ne znači ujedno i da bolesnik nužno ima rak prostate. Povišena vrijednost nas upućuje na potrebe daljnjih pretraga jer ukazuje na povećanu vjerojatnost za postojanje te bolesti. Uz PSA nikako ne treba zaboraviti i na osnovni, temeljni urološki alat – fizikalni, odnosno digitorektalni pregled (DRP) – palpacija (pipanje) prostate prstom kroz debelo crijevo odnosno analni otvor. PSA i DRP su komplementarne pretrage što znači da se one nadopunjuju – neke karcinome otkriva otkriva samo PSA, a neke samo DRP (dakle, i bez znatnijeg povišenja vrijednosti PSA). Uz fizikalni pregled urologa svakako neizbježno ide i pouzdana obiteljska anamneza iz koje se može doznati o eventualnom višestruko povišenom riziku obolijevanja od raka prostate.

    Moderno vrijeme nosi i tehnološke napretke u medicini pa je posljednjih godina mpMR -multiparametrijska magnetna rezonanca – dodatna metoda kojom se mogu vizualizirati promjene u strukturi tkiva same prostate. Ova pretraga je potrebna samo u nekih, a nikako ne u svih, bolesnika. Temeljem vizualizacije i opisa promjena strukture prostate može se dodatno odrediti stupanj vjerojatnosti postojanja raka prostate klasifikacijom viđenih promjena u nekoliko tzv. PIRADS kategorija. Naglašavam kako ni ta pretraga nema dijagnostičku vrijednost, odnosno niti nakon nje ne možemo s najvišom sigurnošću tvrditi da bolesnik boluje od raka prostate. Dakle, niti mpMR nije konfirmativna metoda dijagnostike.

    Sve do sada navedene metode, poput mozaika, nas vode do indikacije za biopsiju prostate. Biopsija prostate podrazumijeva uzimanje nekolicine (obično 10-12) uzoraka tkiva prostate pod vizualnom kontrolom ultrazvuka koristeći transrektalnu sondu i tzv. „pištolj“ za biopsiju. Nalaz mMR nas upućuje kojem dijelu prostate treba obratiti osobitu pozornost tijekom uzimanja uzoraka tkiva – tzv. ciljana biopsija. Tek analizom tako dobivenih uzoraka tkiva, ukoliko je nađeno tumorsko tkivo (pozitivan nalaz), može se nedvojbeno potvrditi dijagnoza raka prostate. Dodatne poteškoće nastaju ako sve ranije učinjene pretrage postavljaju temeljitu sumnju na rak prostate, ali se on biopsijom ne uspije dokazati. U takvim je slučajevima potrebno češće nadzirati bolesnika koristeći DRP, PSA i po potrebi ponavljanjem mpMR, a najčešće je potrebno ponoviti i sam postupak biopsije.

    Biopsija prostate je, dakle, jedina dijagnostička konfirmativna metoda raka prostate.