Anksioznost, panika i depresivno raspoloženje

Poštovani,

javljam Vam se zbog problema navedenog u predmetu poruke i kako bih dobila savjet od stručne osobe. Unaprijed Vam se zahvaljujem na odgovoru. Od svoje 9. godine imam problema sa simptomima anksioznosti, napada panike, kasnije se javljaju problemi sa depresivnim raspoloženjem, a uza sve to velike probleme mi stvaraju intruzivne misli, što sam tek nedavno osvjestila. Probati ću Vam čim detaljnije opisati problem kako bi ste imali bolji uvid u situaciju.Naime, sve je počelo traumom ( ne tvrdim da je to razlog mojih psihičkih smetnji, ali nakon toga kreću određeni problemi). Naime, odrastala sam u obitelji uz oca recidivnog alkoholičara, kao jedino dijete u obitelji. Traumu sam doživjela kada je otac imao epi atak predamnom i skoro umro ( bili smo sami kod kuće). Ostala sjećanja su uglavnom bila vezana uz osjećaj straha od toga kakav će doći kući, hoće vikati na nas i slično. Nakon mjesec dana od epi ataka ja dobivam svoj prvi panični napad (jela sam kolač i počela osjećati gušenje i ogroman nalet straha, završavamo na hitnoj i dobivam inekciju apaurina, doktorica sugerira mami da je potrebno da me odvede kod psihologa). Nakon toga zakazuje i termin kod psihologa i odlazimo jednom gdje psihologinja zaključuje kako živim u neadekvatnim uvjetima i nakon toga nismo nastavili svoje odlaske, već je mama bila izrazito ljuta na mene zbog toga. Isto tako moram napomenuti kako imam jako loše samopouzdanje, jako sam nesigurna i uvijek se imam potrebu opravdavati, jako sam osjećajna i jako brinem o drugima i pogađaju me tuđi problemi. S jedne strane sam imala takvu situaciju u obitelji, a s druge su se mama, a i tata prema meni uvijek ponašali previše zaštitnički. Osim toga, jako dugo sam spavala sa njima u krevetu, jer sam kroz godine razvila kojekakve strahove i samim time jako sam bila vezana za njih. Nakon tog prvog paničnog napadaja kreću raznorazni strahovi i misli koje su me dovodile do toga da sam imala fazu kada sam samo plakala, jer sam se bojala da će mi umrijeti roditelji, da ću ostati sama, da će se meni nešto loše dogoditi, pa sam imala razdoblje hipohondrije, mama me stalno vozila po pretragama, jer sam stalno imala neke tegobe, sve što sam čula da netko drugi ima, ja sam si umišljala da imam ja, a zapravo sam fizički bila zdravo dijete. Kako sam odrastala počela sam imati i problema sa intruzivnim mislima, npr. kada bi mi došla prijateljica u posjetu, a ja sam bila sama kod kuće javljala bi mi se jaka anksioznost, jer sam se bojala da sam ja luda i da bi joj mogla nešto napraviti. Kada bi mi se pojavila takva misao, ja bih se počela “izmišljati” izlike da moram nekud ići, kako bi ona otišla kući, jer sam se bojala da to što mislim se stvarno ne ostvari, takve misli su me paralizirale, pa sam uglavnom izbjegavala takve situacije. Osim toga, jako sam se bojala da nisam homoseksualne orijentacije i takve misli su mi stvarale užasan strah, čak do mjere da sam se počela bojati da mi se sviđa kolegica iz razreda, a isti spol me zapravo nikad nije privlačio, ali te su se misli toliko činile realne i užasno su me plašile. U 6. razredu sam bila na neki način “prisiljena” da idem na neki školski izlet na kojem sam dobila napad panike i od tada sam razvila toliki strah od putovanja, da već godinama izbjegavam koliko je god moguće putovanja uz “izliku” da ne volim putovati, a zapravo je da se duboko u sebi bojim. Moja stanja anksioznosti su uglavnom prije bila kratkotrajna i uvijek bi nekako prošla sama od sebe. Na početku svoga studija ponovno doživljavam “stres”, ujak dolazi kod nas i kaže da se došao pozdraviti, jer se ide baciti pod vlak, a osim toga imao je još par pokušaja, ali uvijek “teatralno” pred nekim od svojih ukućana. Nakon toga kreću sljedeće misli: “Što ako ja tako poludim pa se i ja ubijem?, “Meni će se to zaista dogoditi”, takve misli mi izazivaju ogroman strah, počinjem se bojati voziti auto, jer mi se javljaju misli “Što ako ja sada izgubim kontrolu nad svojim ponašanjem, pa negdje sletim s autom?” i to mi počinje stvarati nelagodu i anksioznost. Nakon jednog stresnog ispita na faksu javlja mi se depresivna epizoda za intruzivnim mislima da moj život više nema smisla, da ja nemogu trpiti to svoje stanje, što ako se ja zaista ubijem? Upadam u stanje depresije i straha, koji me doslovno paralizira i prvi puta odlučujem potražiti stručnu pomoć ( odlazim kod psihijatra), dobivam terapiju antidepresivima i anksilioticima. Na terapiju odlično reagiram i sve moje smetnje nestaju, psihijatrica me uporno skida sa terapije nakon godine dana korištenja, ali svaki puta ubrzo se vraćaju simptomi i ja odmah posežem za terapijom, jer mi ona omogućuje da se osjećam dobro, a istodobno mislim da bez nje više nikad ne bih mogla funkcionirati. Osim svega navedenog imam problema i sa intruzivnim mislima kada ulazim u ljubavne veze. U srednjoj školi sam imala jednu kratku vezu i to je bila jedina veza u kojoj mi se to nije događalo, ali je to isto tako bila veza u kojoj sam bila povrijeđena, dečko u kojeg sam se zaljubila me brzo ostavlja. Nakon toga ( opet kažem, ne znam da li je to povezano) svaka sljedeća veza je obilježena sa intruzivnim mislima, osjećajem intenzivnog straha i anksioznosti. Prva veza nakon toga je završila tako da sam pobjegla iz nje glavom bez obzira, jer nisam mogla podnositi osjećaj straha koji sam osjećala. Veza nakon toga urodila je plodom i to zaista ne znam kako sam sama izgurala taj početak i sve te intruzivne misli i strahove. Javljale su mi se misli tipa “Što ako on nije za mene?”, “Sto ako ja njega ne volim?”, “Bolje da ja njega ostavim da ga ne povrijedim!”, “Ja sam užasna osoba !”, osjećaji straha bi me toliko preplavljivali da bih imala osjećaj da moram pobjeći iz tog odnosa, ali eto, nekako na kraju nisam, ostala sam u vezi 6 godina, ali na kraju sam opet ostavljena. Nakon toga u periodu koji je uslijedio sam povremeno izlazila sa nekim na “kavu”, ali sve je bilo nekako neobavezno, brzo sam shvatila da niti jedan od tih dečkiju nije htio ništa ozbiljno (čemu sam ja oduvijek težila), pa mi to nije niti izazivalo strah. Nakon toga u moj život dolazi moj suprug. U njega sam se jako zaljubila, to je bio jednostavno onaj klik kada znaš da je “to to”. Međutim, ponovno upadam u isti problem. On je dijete iz disfunkcionalne obitelji, odgajao ga je tata, mama ga je na neki način “ostavila” i on se bojao da ponovno ne bude ostavljen. Često mi je znao postaviti pitanje ” Jel ti mene budeš ostavila?”, što je u meni ponovno probudilo strah i moje intruzivne misli, jer ja nisam imala kontrolu nad time i nisam mogla znati što može donijeti budućnost, počela sam se osjećati loše, jer sam se bojala da stvarno ne budem ja ta koja će ga povrijediti, jer stvarno ne zaslužuje to, jer je predivna osoba, a istodobno mi je bilo jako stalo do njega, jer prije njega nisam tako nešto posebno niti osjetila. Tu opet počinju moji strahovi koji su me preplavljivali, “Što ako ja njega ne volim?, ” Što ako ga ostavim?”, osjećala sam se prestrašeno i imala sam potrebu pobjeći od tih misli i od tog straha, ali istodobno sam osjećala da je to ljubav i da ja očito imam neki problem kada iz veze u vezu se ponavljaju isti obrasci ponašanja s moje strane, to je bio period kada se ponovno vraćam na farmakoterapiju i krećem kratko na Gestalt psihiterapiju, ali kako je farmakoterapija brzo prodjelovala tako prekidam i psihoterapiju i svi strahovi, sumnje i intruzivne misli prestaju. Od tada se nikad slično ništa nije pojavilo, mada sam cijelo vrijeme bila na terapiji antidepresivima do prije godinu dana, u međuvremenu sam se udala za svog supruga i zaista imamo predivan odnos. Medutim, kako smo planirali trudnoći i kako sam imala prethodno dva spontana, doktorica me skida sa terapije i predlaže da probam bez farmakoterapije. Nešto više od godine dana sam bila bez lijekova i nisam imala nikakve smetnje, međutim, kako ponovno ostajem trudna sve se ponovno vraća. U prvom tromjesečju trudnoće sam imala užasnih problema sa anksioznosti i intruzivnim mislima do te mjere da nisam mogla spavati, jesti i izgubila sam 6 kg. U tom periodu sam mislila da to neću preživjeti, a na farmakoterapiju se nisam mogla vratiti, zbog rizika od razvoja srčane mane kod dijeteta, a nakon 12. tjedana jer ja nisam više od straha za bebu htjela piti ništa. Tu mi se javljaju intruzivne misli “Ja ne volim to dijete”, “Ja ne želim biti trudna”, “Pobaciti ću, jer ja to ne mogu” i kod svake te misli me preplavljuje strah, tjeskoba i anksioznost, jednostavno nisam vidjela izlaz, a ova trudnoća je definitivno nešto dugo očekivano, željeno i planirano. U drugom tromjesečju se svi simptomi povlače spontano samo od sebe. Međutim, sada u trećem tromjesečju opet se sve vratilo, a krenulo je od toga da sam počela razmišljati o postporođajnoj depresiji i strahu od iste, u međuvremenu čujem kako je jedna susjeda dobila postporođajnu depresiju i posljedično ostavila supruga i otišla sa dijetetom i tu počinje ponovno kaos. “Što ako se meni i suprugu dogodi tako nešto”? ” Ja ne želim da se nama to dogodi jer imamo predivan brak i odnos?” Iznenada me ponovno preplavljuje strah i anksioznost. “Što ako se to stvarno dogodi, ako i ja tako poludim pa odem?”, ” Ja ne želim da se to dogodi, jer moj suprug to ne zaslužuje”, od svih tih misli se počinju javljati sumnje, pa mislim “To nije sigurno nešto uredu s nama čim ja tako razmišljam?, “On ne zaslužuje ludakinju kao što sam ja?”, “Što ako on mene ne voli?” pa se javlja osjećaj grižnje savjesti, jer ja smatram da sam odvratna osoba zbog svojih misli, pa sve to analiziram i razuvjeravam se i imam osjećaj da ću poludjeti od tih misli i da to neću izdržati, istodobno se bojim za bebu da joj ne naškodi moje stanje, a i skrivam sve to kako se osjećam od supruga, da ga na bilo koji način ne povrijedim i jer se bojim da nešto krivo ne pomisli pa da nam to na kraju zaista uništi brak, a to nikako ne bih htjela. Ima dana kada me malo puste te misli, ali evo, ima dana kada me toliko muče da imam osjećaj da to to neću izdržati. Idem na kognitivno-bihevioralnu terapiju i moj psiholog kaže da opsesije imam kao crtu ličnosti. Naravno da mu vjerujem, ali jednostavno bih voljela čuti drugo mišljenje, iako znam da na taj način radim kompulziju. Ja sam svjesna da ja volim svog supruga, ali opet nekad te misli me toliko preplave da više ne znam što je realno. Zanima me da li postoji mogućnost da do kraja trudnoće uspijem izgurati bez farmakoterapije, jer nikako ne bih htjela ugroziti stanje svoje bebe, ne bih htjela niti da izgubim kontrolu nad svojim ponašanjem, a još manje da mi se brak raspadne zbog mojeg poremećaja. Imam osjećaj da bi mi bilo lakše kad bih to mogla podijeliti sa suprugom, ali s obzirom na temu mojih intruzivnih misli to nije moguće. Oprostite na posuđem tekstu i još jednom Vam unaprijed hvala na odgovoru.

S poštovanjem,

 

14.3.2023

Odgovara

izv. prof. prim. dr. sc. Tihana Jendričko dr. med., specijalist psihijatrije

Poštovana,

farmakoterapija svakako ima svoju važnu ulogu i puno vam je pomogla. Moja bi preporuka bila da se uključite u psihoterapiju u kojoj ćete moći poraditi na sigurnijim obrascima privrženosti, uz bolje razumijevanje i razvijanje stabilnih odnosa s drugima, a i osjećaja stabilnosti unutar sebe,

Srdačan pozdrav!

Imate pitanje vezano za zdravlje?

Konzultirajte se s našim stručnim timom.

Povezane teme

Iz iste kategorije

Psihijatrija

Rane intervencije kod osoba oboljelih od shizofrenije – 2. dio

Jedno od važnih pitanje jest kako unaprijediti i poboljšati rano prepoznavanje prve epizode shizofrenije. Jedan od važnih čimbenika jest edukacija zajednice te razgovori o važnosti ranog prepoznavanja bolesti i destigmatizaciji koja uključuje pojašnjenje svih dostupnih metoda liječenja, prvim znakovima psihoze, alarmima koji mogu upućivati na razvoj bolesti, kome uputiti oboljelu osobu, posebice one koji nema […]

Psihijatrija

Kako pomoći osobi s graničnim poremećajem ličnosti?

Psihijatrija

Rane intervencije kod osoba oboljelih od shizofrenije – 1. dio

Cilj ranih intervencija kod osoba oboljelih od shizofrenije jest promijeniti tijek bolesti i postići bolju integraciju tih osoba u zajednicu. Prediktori lošijeg ishoda bolesti su premorbidne poteškoće (usporen razvoj, lošija premorbidna prilagodba), teži simptomi na početku bolesti (posebno prisustvo negativnih simptoma) te dulje trajanje perioda neliječene psihoze. Pacijenti s lošijim ishodom bolesti gube više moždanog […]

Psihijatrija

Koronarna bolest i demencija

Odrasle osobe kojima je dijagnosticirana koronarna bolest srca pod povećanim su rizikom za razvoj demencije, uključujući sve uzroke, Alzheimerovu bolest kao i vaskularnu demenciju, koja nosi najveći rizik od oko 36% — ako se javlja prije dobi od 45 godina. Navedeno pokazuju rezultati velike opservacijske studije. Studija je uključila 432,667 ispitanika iz Velike Britanije, prosječne […]

Psihijatrija

Depresija i komorbiditeti

Depresija se često javlja u komorbiditetu (istovremena pojava dva ili psihičkih poremećaja ili prisustvo tjelesne bolesti uz psihijatrijski poremećaj). Najčešće tjelesne bolesti koje se javljaju uz depresiju su epilepsija, Parkinsonova bolest, multipla skleroza, degeneracijske bolesti mozga, Alzheimerova bolest, koronarna bolest, maligne bolesti, hipotiroidizam, hipertiroidizam, hiperparatiroidizam, Cushingov sindrom, Addisonova bolest, šećerna bolest, itd. Istraživanja pokazuju kako […]

Psihijatrija

Što bi se dogodilo da netko popije cijelu kutiju ovih lijekova?

Psihijatrija

Depresija i epilepsija – 2. dio

Dugotrajno gledano kombinirani pristup je učinkovitiji, a kod blage depresije psihološke intervencije su jednako učinkovite poput medikamenata. Kod umjerene do teške depresije medikamente su prva opcija, a inhibitori ponovne pohrane serotonina su dobro podnošljivi kod osoba s epilepsijom. Iz ove skupine lijekova zbog dobre podnošljivosti i malo interakcija obično su prvi izbor citalopram i sertralin. […]

Psihijatrija

Klimatske promjene i mentalni poremećaji

Autorica Eve Bender u svom članku navodi kako posljednjih godina promjene koje se događaju vezano uz klimatske uvjete sve više dolaze do izražaja, kao i njihove razorne posljedice. Porast temperatura i sve učestaliji toplinski valovi koji bilježe rekorde te često posljedični opsežni šumski požari doveli su do značajnoj broja izgubljenih života, pogoršanja zdravstvenog stanja i […]