Osobe koje boluju od depresije pod povećanim su rizikom i za razvoj epilepsije. Naime, radi se o složenoj dvosmjernoj povezanosti – moždani putevi koji se nalaze u podlozi depresije jednaki su onima kod epilepsije temporalnog režnja (smanjen je hipokampus, promjene u amigdali i hipokampusu, reducirana površina kortikalnog područja i gustoća).

Tipični neurobiološki mehanizmi depresivnog poremećaja aktivni su i kod epilepsije (promijenjena transmisija serotonina, povećana aktivnost osovine hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda sa zahvaćenošću hipokampalne CA3 regije, BDNF i GABA receptora).

Određeni psihijatrijski poremećaji u komorbiditetu utječu na lošiji ishod kod osoba koje boluju od epilepsije dovodeći do lošije kvalitete života kod djece i kod odraslih, rezistencije na lijekove (četiri puta veći rizik od rezistencije kod fokalnih i generaliziranih sindroma), smrti (pet puta veći rizik od iznenadne smrti te mortaliteta od ozljeda i suicida) te nuspojava (povećana stopa nuspojava kod uporabe antiepileptika – somatske, kognitivne i psihijatrijske nuspojave).

Sve navedeno upućuje na potrebu redovnog skrininga i ranog prepoznavanja depresije kod osoba s epilepsijom). Općenito je važno detektiranje pratećih bolesti kod osoba s epilepsijom, no otkrivanje depresije je važno zbog njezine visoke prevalencije.

Kada se govori o mogućnostima liječenja uključene su nefarmakološke metode i kombinirani pristup. Nefarmakološke metode podrazumijevaju u prvom redu uključivanje psiholoških intervencija za slučajeve blage depresije (npr. savjetovanje, grupe podrške). Kombinirani pristup uključuje osim nefarmakoloških metoda i farmakoterapiju. Od antidepresivne farmakoterapije prvu liniju čine inhibitori ponovne pohrane serotonina.

Kod umjerene do teške depresije lijekovi prvog izbora su inhibitori ponovne pohrane serotonina. Pacijenta je uvijek potrebno pažljivo pratiti zbog mogućnosti pojave neželjenih nuspojava.