Poštovani, ovdje sam zbog drugog mišljenja o odnosu liječnika prema pacijentu.

Naime, zadnje dvije posjete svom psihijatru, smatram da je prešao granicu u odnosu samnom kao pacijentom u svom radu. Preciznije, nakon što je ustanovio da sam emotivno zatvorenija osoba niskog samopouzdanja, te zbog toga kao i straha teže stupam u vezu, započeo je davati mi komplimente i komentare koji po meni nisu primjereni u toj relaciji.

Govorio bi mi stvari kao “tebe treba maziti, grliti, ljubiti, itd.”. Predložio je i zagrljaj.

Dva puta me nazvao i pitao kako je prošao neki moj izlazak za koji je saznao tokom redovnih razgovora. Također, čestitao mi je valentinovo uz opasku kako bi mu bilo vrlo žao da ne dobijem barem jednu pravu mušku čestitku.

Prilično me potreslo ovo ponašanje i ne smatram ga normalnim te ga imam u planu adresirati dotičnom. Sada me zanima još jedno stručno mišljenje pa Vas stoga molim da mi date još jedno viđenje ove situacije.

Hvala i lp.

Poštovani,
granice terapijskog odnosa se uspostavljaju od početka i potrebno ih se držati tijekom čitavog terapijskog procesa, a predstavljaju osnovu psihoterapije. Sam terapijski odnos ima svoju lječidbenu funkciju i njegovo narušavanje vodi gubitku osnovnog povjerenja (što zapravo često bude i sam problem pacijenta kod dolaska u terapiju – a to je osjećaj nepovjerenja i nesigurnosti u odnosima). Također, terapijski odnos predstavlja model mogućeg novog, zdravog odnosa i trebao bi predstavljati korektivno emocionalno iskustvo. Osjećaje koji se stvaraju tijekom terapije potrebno je analizirati i proraditi.
Sretno!