Trebam pomoć kliničkog psihijatra, gdje ga naći?

 

Poprilično otkada sam postala svjesna sebe kao osobe živim u stresnom okruženju. Život najvećim dijelom je obilježio moj odnos s roditeljima.
Otac na terenu (rijetko je bio s nama), a kada je bio živjeli smo pod strogim pravilima. Od toga kako se drži žlica, kako se sjedi za stolom, nemogućnost korištenja televizije dok smo svi u dnevnom boravku, držanje olovke, načina pričanja. Nije bilo mogućnosti tražiti pomoć jer je odgovor uvijek bio: izvoli se snaći sama. S time da uzimamo u obzir da to nije došlo u pubertetu, nego puno prije. Majka je pak usvojila njegov način ponašanja, te se iskreno ne sjećam majčinog zagrljaja, a da ne pričam očevog.
Danas, ne komuniciramo jer oni još uvijek žive u mojem pubertetu i nikada nisu prihvatili moj način života.

Ja sam direktor u firmi, vodim odjel Istraživanja i razvoja kanabinoida te vodim odjel humane njege i Veterine. Bavim se i odnosima s javnošću. Završila sam novinarstvo te imam ponešto i iskustva života izvan hrvatske. Imam prekrasnog muža i četverogodišnju kćer.

Trudnoća je bila dosta teška, a porod još teži te je nakon toga došlo do komplikacija koje su se kasnije i riješile.
No, dva mjeseca nakon poroda suprug je doživio prometnu nesreću te sam nakon dva mjeseca poslije poroda počela raditi.
Konobarila sam za dnevnice kako bi imali viska novca zbog dvomjesečnog djeteta.

Šest mjeseci poslije, dobila sam ponudu da se zbog svojeg posla preselimo iz Slavonije u Istru. Sto smo i napravili.
Bilo je svakakvih situacija, od neimanja za struju ili grijanje, nemogućnost pronalaska posla za supruga, nemogućnost dobivanja vrtića jer nas nitko nije htio prijaviti na prebivalište, do toga da je moja kćer bila vise u Slavoniji nego s nama u Poreču zbog posla.

Nadalje, imala sam postoporodajnu depresiju koja se manifestirala nešto kasnije od poroda, međutim morala sam ju prešutno prehodati jer računali su na mene i moj suprug i kćer.

Četiri godine otkako radi u ovoj tvrtci nisam bila na godišnjem odmoru, bila sam na bolovanju ove godine zbog kćerine izolacije.

Šest mjeseci sam pila anksiolitike te antidepresive, međutim, prošla sam nekoliko psihologa koji nisu mogli dati odgovor na ništa osim da mi daju tablete.

Tablete sam maknula, povremeno popijem anksiolitike zbog otkucaja srca jer se budim i zaspivam s napadajima panike.

Od mene se očekuje da budem morski pas u poslu, da budem majka, supruga, nositelj kuće i da budem savršena kćer roditeljima koji nikad nisu prihvatili mojeg muža, a moju kćer gledaju kroz mene.

Godinama sam slagala u glavi sve moguće argumente koje si možete postaviti u glavi, pragmatično sam odgajana i to je pozitivno u cijeloj priči. Pristupam sebi i subjektivno i objektivno.

Nije rijesenje dati otkaz jer radim posao koji volim jer radim s ljudima, no moja glava koliko god razumno gleda na svijet (pogotovo trenutno stanje s Covidom, upravo zbog našeg stava nismo niti osjetili krizu), ipak se ne može izboriti s nekim stvarima.

Odnos s roditeljima je ostavio traga, jako teško stječem povjerenje u ljude, nemam osjećaj za bliski kontakt, zagrljaj je za mene nešto sto se ne radi, imam potrebu zaslužiti svaku stvar koju radim.

Posao je napravio to da menadžiram i doma.

O emocijama je pak možda suvišno i pričati jer kroz njih plovim vrlo površno. S vremenom sam naučila toliko potiskivati emocije da me dotiču samo one koje se tiču kćeri.

Prošla sam jako teški prekid zaruka prije osam godina koji ne završio fizičkim napadom, i ne želim reci da ne volim svojeg supruga, no ne mogu dati niti 70% onoga sto bi trebala kao sto sam davala u prethodnoj vezi.

Život mi je isprepleten tolikim paradoksima i ironijama, još uvijek vozim, no bojim se da se opet ne dogodi burn out kao prošle godine, a ovaj put bojim se da ću nenamjerno napraviti štetu prvenstveno bliskim ljudima, a onda i sebi.

Napisala sam tek 40% stvari koje su mi i još uvijek obilježavaju život, puno toga još ima.

Zanima me postoji li u Hrvatskoj osoba, psiholog, klinički psihijatar bilo koja stručna osoba koja nije tu samo da sluša i postavlja uobičajene fraze nego da zaista individualno ČUJE ono sto je problem.
Jer nije ništa oko mene problem, ja sam centar problema. I taj problem moram riješiti.

 

13.12.2021

Odgovara

doc. prim. dr. sc. Tihana Jendričko dr. med., specijalist psihijatrije, psihoterapeutkinja

Situacije, vlastita proživljavanja i način nošenja s njima koje opisujete očito Vas već dugo prate i svakako dovode do Vaše iscrpljenosti i otežanog funkcioniranja. Osim te iscrpljenosti često shvatimo kako su potrebne i određene promjene u nama kako bismo održali sebe i svoj život “na okupu”. Vjerujem da svakako postoje stručnjaci ovog područja koji nadasve kvalitetno i učinkovito znaju raditi svoj posao. Ovim putem ne dajem preporuke za određene osobe. Prije samog započinjanja terapije važno je sa sobom promisliti koji bi točno ciljevi terapije bili i na čemu želimo raditi.

 

Imate pitanje vezano uz vaše zdravlje? Konzultirajte se s našim stručnim timom.

Pitajte liječnika