Poštovani,

Prve ozbiljnije simptome zbog kojih sam se javila kod psihijatra u dom zdravlja osjetila sam nedugo nakon jakog potresa, a uz to jos uvijek smo bili i pod pandemijskim zatvaranjem.
Ono sto me mucilo su neprestana tuga, velika neshvatljiva krivnja i cudan osjecaj panike (kao da se nesto događa cak i kada je dan sasvim miran i u redu). Fizicki sam znala biti vrlo ukocena sa bolovima u plucima i vratu.
Javila sam se psihijatrici koja mi je dala Velafaxe( pola ujutro i pola navecer) plus normabel po potrebi. Kroz neko vrijeme terapija je pocela djelovati odlicno.
U međuvremenu, psihijatrica kod koje sam se lijecila otisla je u mirovinu…pa sam promijenila dva psihijatra koji su mi pojacali dozu (Velafax jedan ujutro i jedan popodne) plus normabeli po potrebi.
Sve je bilo u redu dok se muz nije razbolio, uz sve to u bolnici dobio i COV omikron. Nekoliko tjedana ciste borbe za zivot jer je dospio na respirator. Muz je prezivio, ali cijeli proces je cisti pakao.
U međuvremenu, ja sam se drzala ok i vrlo borbeno uz pojacanje vlastite doze gdje je Velafax ostao isti plus 4 nomabela do 5 po potrebi, sanval za spavanje.
Posljednjih dana niti to ne djeluje. Probudim se ujutro uz suze, popodne sam potpuno u krevetu ukocena, ne mogu jesti skoro nista osim malo kruha, ona ista tuga i krivnja je opet tu samo jos jaca.
Neki dan sam bila kod psihijatra u domu zdravlja koji je i sam pretrpan, dodao mi je sanvale i napisao da se vidimo za 3 mjeseca. Bojim se da ovako necu moci funkcionirati uopce niti obavljati svoj dan i duznosti. Fizicki i mentalno nisam sposobna za nista veliki dio dana. Molim pomoć, sto da radim??

Poštovana,

predložila bih da se uz uzimanje lijekova uključite i u psihoterapijsko liječenje. Puno se toga dogodilo što je na Vas ostavilo traga i još nije emocionalno prorađeno.

Srdačan pozdrav!