Ovo se pravilo izravno naslanja na prethodna pa će nam i ono pomoći u produbljivanju povezanosti s voljenim osobama koje se bore zdravlje. Isto se tiče i podrške u drugim kriznim situacijama.

 Mudro je i zdravo zrcaliti emocionalna stanja naših voljenih!

Tako bi se najjezgrovitije moglo opisati što znači biti emocionalna sjenka.

Ako se oni osjećaju tužno, budite tužni s njima.

Ako žele nešto proslaviti, skačite od radosti.

Ako su ljuti, zajedno psujte ili udarajte jastuk.

Ako su samo umorni, nemojte ih tjerati na aktivnosti.

Ne tvrdim da tu tugu ili ljutnju treba razvući na mjesec dana, ali zrcaljenje kao prva reakcija svakako ima smisla. Zrcaleći njihovo stanje povećava se povezanost među vama i olakšavate im da se lakše nose s emocijama. Ovdje greška najčešće nastaje zato što neki misle da će zrcaleći neželjena stanja zapravo osnaživati takve faze. I onda žele nasilno trgnuti nekoga iz tuge ili straha. Jer misle da ako voljenoj osobi dozvole tugu i ne zaustave te suze, da će tuga zapravo dublje prodrijeti u njih. Ali to nije točno. Ako im date priliku da osjete i izraze tugu tako je se zapravo mogu lakše riješiti, a i može se povećati povezanost između vas.

“Pa nemaš zašto biti tužna; trgni se; samo digni glavu; Nema te razloga biti strah; Ljutnja nikome nije donijela ništa dobroga; Nema umora, moraš uvijek raditi na sebi…”

Tako obično pokušamo gurati naše voljene u željenom smjeru. Nema što nisam čuo i dobra stvar je da i u pozadini ovakvih izjava najčešće stoji dobra namjera jer želimo podići raspoloženje svojih voljenih. To je definitivno dobra stvar i tu dobru namjeru treba zadržati. Ali se trebamo pitati kako im podići raspoloženje, odnosno što im može dugoročno koristiti.

Što je intenzivnija neka emocija, to je floskulaško ohrabrivanje manje korisno!

Čak štoviše, ne samo da nije korisno, nego može biti i bolno iritantno. Jer vaše voljene peru snažne emocije i onda jeftina, brzopotezna motivacija neće biti od pomoći.

Zamislite da im je srce u centrifugi. Zapravo, da su im i srce i utroba u centrifugi. I pere ih… I pere ih… I pere… Ne znaju gdje im je glava, a gdje srce, osjećaju se nesigurno i često osamljeno i onda vi slavodobitno banete s jednostavnom rečenicom koja bi ih trebala podići!? A ne podiže. Još ih spušta. I sama rečenica i vaše čuđenje kako ih to ne podiže. Sve ih to spušta, a još se i povećava jaz između vas.

Naravno da ne reagiraju svi isto na životne krize i neće svakoga prati intenzivne emocije kad se suočavaju s nekom krizom, ali većinu sigurno hoće. Što je neka osoba jednostavnija, sabranija, manje životno ranjena ili pak ima slabiji emocionalni raspon, to će lakše uspostaviti kontrolu nad emocijama. Kako su mnogi kompleksne osobe s mnogim otvorenim pitanjima i ranama, a i emocionalni raspon je izraženiji, možemo pretpostaviti da im neće biti jednostavno uspostaviti kontrolu nad emocijama i da će im trebati neko vrijeme za to. A svakako neće pomoći benevolentne rečeničice. One im samo govore da ne shvaćate i da ne prihvaćate ono kroz što prolaze.

Ozbiljna uznemirenost ne riješava se floskulom. Što je ozbiljnija situacija to je floskula manje primjerena. Umjesto toga – budite njihova emocionalna sjenka!

Ako su spremni za smijeh, valjajte fore.

Ako su spremni za suze, pripremite maramice.

Ako su frustrirani, skinite im Mjesec i zajedno zavijajte na njega.

Zato sam rekao da je ovo nastavak prethodnih pravila o kojima sam pisao u prethodnim kolumnama. Oni vode, a vi ste pratnja. Oni vam pokazuju za što su spremni i što im u određenom trenutku treba.

Npr., vrijeme za šalu oko opadanja kose nakon kemoterapije je kad se oni iskreno našale u vezi toga. Ne u trenutku kad se tek događa, a vidite da se teško nose sa situacijom. Neki ljudi čak ni tada ne mogu suzbiti svoj prirodni impuls za zezancijom. Jer eto, palo im je napamet pa bubnu što god im je napameti. Ali, ljudi moji, želite li biti što bliže srcu svojih voljenih ne biste trebali bubati bilo što. Pogotovo kad su u najkritičnijim trenucima.

Ovo je savjet za prvotnu reakciju na nečije emocionalno stanje i ponavljam, većina ljudi misli da će zrcaljenjem neželjene emocije kao što je tuga ili ljutnja zapravo povećati snagu te emocije, ali to nije točno. Zapravo ćete im olakšati izražavanje te emocije, ali ćete i povećati povezanost između vas što će vašim voljenima olakšati da se nosi sa svim emocijama. I ugodnim i neugodnim. I one koje su priželjkivali i one koje nisu. To je taktika za taj trenutak, za taj dan.

Ako ta tuga potraje dulje, i dalje nije vrijeme za brzopotezno motiviranje i siljenje na nešto. Tada je vrijeme za kvalitetnog psihologa ili psihoterapeuta. Iako članovi obitelji mogu terapeutski djelovati na svoje voljene to nikako ne znači da bi trebali preuzeti primarnu brigu o nečijem mentalnom zdravlju ako nemaju te vještine. Dakle, zrcaljenje savjetujem kao trenutačnu reakciju, a ne dugoročnu strategiju ako netko juri u ponor. Tada očigledno trebaju drugu vrstu stručne pomoći.

Zato sam već nekoliko puta naglasio da je ključno prihvaćati i validirati emocionalne reakcije svojih voljenih!

Ako ih je strah, nemojte odmah odgovoriti: „Nema te zašto biti strah!“ Razumijem da ih želite utješiti što je prije moguće, ali ovako to nećete postići. Neće njihov strah nestati samo zato što vi to kažete ili želite. I ne samo da im nećete pomoći, već ćete im odmoći. Ili će se osjećati krivima što strah neće nestati samo tako ili će se povećati jaz među vama jer će imati dojam da ih ne razumijete. Ili oboje.

Želja za brzom utjehom je razumljiva i ljudska. Ali u ovakvim situacijama najčešće nema brzih rješenja. Nečija borba za zdravlje je maraton, a ne sprint. Brzopotezne odgovore ostavite za neku drugu priliku s mnogo manjim emocionalnim amplitudama i mnogo manjim životnim ulogom.

Sretno!

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.