Jedan od čestih problema na početku borbe za zdravlje jest i neprihvaćanje. Doduše, to je čest problem i u životu inače, ali kad su ulozi ovako visoki moramo biti posebno oprezni. Ne prihvaćamo situaciju, ne prihvaćamo emocije koje nam se javljaju, ne prihvaćamo nužne promjene… imamo otpor prema svemu, a otpor se voli širiti poput virusa.

Tada bi naši unutarnji monolozi mogli zvučati ovako nekako…

“Danas se osjećam loše, uopće nisam spavala, totalno me je strah.”

 Kada pomislimo i osjetimo strah, glavni problem nije u strahu, nego u našoj eventualnoj reakciji na strah. Hoćemo li ga prihvatiti i kako ćemo reagirati na njega, koliki ćemo otpor imati, o svemu tome ovisi koliko će nas taj strah prestrašiti…

 Nastavak tog monologa mogao bi zvučati ovako:

 “…Totalno me je strah.

…Pojma nemam kako ću izaći na kraj sa svim ovime. Što će moja djeca ako umrem? Kako će uopće sada funkcionirati obitelj kada sam na kemoterapiji? Sve će se raspasti.

A tek kosa… Izgledat ću užasno… Tko će me sve odbaciti? Već sam primijetila da je ljudima neugodno, ni sestra ne može normalno razgovarati sa mnom, a nas dvije smo uvijek mogle pričati o svemu. Joooj, neću ja ovo moći, svi će otići…”

Često tako reagiramo i onda se te misli i strahovi roje neslućenom brzinom i intenzitetom do trenutka kada nas potpuno preplave.

A možemo i ovako reagirati na pojavu straha…

  “…Totalno me je strah.

…Ali nije ni čudno da me je strah, pa situacija je zastrašujuća. Logično da me je strah, to samo znači da sam čovjek. I prije sam se znala uplašiti nečega pa sam to prevladala. I ovog ću puta.

Idem vidjeti što mogu napraviti da se strah smanji. Idem vidjeti gdje mogu naći kakvu-takvu sigurnost. Strah će se i dalje pojavljivati, ali barem da imam nekoliko sigurnih luka.

I kosa će mi otpasti. Bit će čudno, neke će i to uplašiti jer se tada rak više neće moći sakriti, ali izgurat ću i to. A nabavit ću i cool periku. Vidjet ću koja mi frendica može pomoći u odabiru perike. A i narast će kosa nakon nekog vremena…

Neki će me odbaciti, ali mnogi neće. Naći ću ljude koji mogu biti moji.

Pokušat ću srediti situaciju sa sestrom. Znam da je i njoj sve novo i čudno, ali zajedno ćemo učiti…”

Radikalno različito, zar ne?

I radikalno je različit utjecaj na vašu psihu!

Vaši inicijalni doživljaji i misli nisu glavni problem. Jer samo pojavljivanje straha ili ljutnje ne znači da morate izgubiti kontrolu nad sobom. Glavni problem je kako reagirate na te prve naznake straha ili ljutnje. Glavni problem kod straha, ako ga ne prihvatite i ne potrudite se pronaći konstruktivno rješenje, jest to što vas strah može preoteti. Kao što sam pisao, ne treba ga ignorirati, ali se ne treba ni poistovjetiti s njime. Ako ga se dodatno uplašite tada zapravo gubite kontrolu nad sobom i nad njime. Jer je normalno da se strah pojavi, pa kako da vas ne bude strah kada saznate ozbiljnu dijagnozu? No ne moramo ga pustiti da ovlada nama. Ne moramo mu dati svoje dane, psihu…

Cilj je ne bojati se straha, već vidjeti koje sve sigurne psihičke luke imamo. A ako ih nemamo, onda ih valja projektirati i sagraditi. Ozbiljna bolest ima tu naviku da nam promijeni životne planove i možda niste planirali graditi sigurne luke za psihu, ali ispada da je ipak vrijeme za njih.

Isti modus operandi vrijedi i za druge emocije…

Nije glavni problem ako ste ljuti. Nego ako ste se naljutili zato što ste ljuti. Tada gubite kontrolu nad sobom. Ako se okrivljujete zato što ste ljuti, to je problem.

Prve reakcije na nešto govore o tome kakva vam je bila prošlost.

A vaše naknadne reakcije na to govore kakva će vam biti budućnost!

I to je presudno. Naravno da će vas biti strah u ovakvoj situaciji. Ali ako prihvatite da je to normalno i ne prestrašite se zato što vas je strah, lakše ćete izaći na kraj sa strahom.

Ako se dodatno ne rastužite zato što ste tužni, lakše ćete izaći na kraj s tugom.

Ako se ne razljutite zato što ste ljuti, lakše ćete izaći na kraj s ljutnjom.

Primjećujete zajednički nazivnik?

Prihvaćanje, prihvaćanje, prihvaćanje! Cilj je što je više moguće smanjiti otpor prema svemu što vam se događa jer će vam to pomoći da se vratite za životno kormilo.

Prihvaćanje vam omogućava zadržati kontrolu nad sobom i ovladati emocijama, umjesto da one zavladaju vama.

Vi niste vaše emocije.

Vi ste oni koji vladaju svojim emocijama!

Ako vi ne ovladate emocijama, one će ovladati vama. Što su emocije intenzivnije, to je teže ovladati njima. I znam koliko je to ponekad teško i shvaćam da vam neće uspjeti bez ponekog posrtanja. Ali je iznimno važno. U trenutku kad se počnete boriti za zdravlje i kad osjećate da vam je netko oteo tlo pod nogama, presudno je što manje izgubiti kontrolu nad sobom. A ako ste robovi emocija nad kojima uopće nemate kontrolu, imat ćete dojam da ne vladate svojim životom, niti sobom… Kao da se sve urotilo protiv vas.

I zato je važno prisjećati se:

Ja nisam svoj strah, ja sam taj koji će ovladati strahom.

Ja nisam ljutnja, ja sam taj koji će shvatiti zašto se ljutim i promije-niti nešto.

Ja nisam tuga. Ja sam ta koja će prihvatiti da je tužna, isplakati se, i pronaći način kako nadrasti tugu.

Ja nisam očaj, već ta koja traži rješenje za očaj!

Ja nisam…

Možete sve to frazirati u muškom i ženskom rodu, a vrijedi i za starije i mlađe, za one koji žive u gradovima i selima, za obrazovane i neobrazovane… pravilo je uvijek isto – vi niste vaše emocije, već ste ti koji njima vladaju!

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.