U prethodnom sam tekstu spomenuo emocionalni terorizam pa ću kroz primjer detaljnije opisati o čemu se zapravo radi. Kako više od 20 godina pružam podršku oboljelima od raka, prepričali su mi bezbroj ovakvih razgovora i mislim da ćemo imati koristi od precizne analize…

Scenarij 1

– “Danas se osjećam loše, uopće nisam spavala, totalno me je strah”, kaže oboljela osoba.

– “Ne smije te biti strah, to te uništava”, odgovora dobronamjerni član obitelji koji uopće nije svjestan da je negirao osjećaje voljene osobe.

“Ali kad me je strah.”

– “Digni glavu. Sada je važno da si stalno pozitivna”, brzo odgovara član obitelji ne shvaćajući da je opet poklopio voljenu osobu.

– “Ne mogu, strah me je. Budila sam se svake tri minute”, odgovara oboljela osoba pokušavajući još jednom pojasniti kako se osjeća i zašto.

– “Ti si sama stvaraš da ti je loše.”

Čuo sam stotine varijacija ovog razgovora i dok prihvaćam da druga strana često ima dobru namjeru, ovakav pristup ima zastrašujuće negativan efekt. Idemo redom…

Kad vam netko kaže da ga je strah ili da osjeća nešto što ga opterećuje, zadnje što trebate reći jest: “Ne smiješ to osjećati.”

To rade emocionalni teroristi. Ljudi koji ne shvaćaju svijet emocija i koji bi htjeli nasilno ugurati “poželjne i pozitivne” emocije u nas. I koliko god sam uvjeren da je stav prema bolesti iznimno važan dio izlječenja i svjestan sam da je lošije osjećati strah nego, recimo, ljubav i vjeru da će sve biti dobro, strah ne možemo ukinuti samo zato što bi to bilo poželjno. Neće on nestati ako mi nekome kažemo da on to ne smije osjećati jer ljudi nisu roboti!

Ne možeš samo izbrisati strah ili bilo koju emociju koju smatramo nepoželjnom. Umjesto nasilnog i jalovog pokušaja brisanja straha, trebamo pronaći mudar jezik s njime. Nije mudro ignorirati strah jednako kao što nije mudro poistovjetiti se s njime. Treba pronaći zlatnu emocionalnu sredinu. Važno je izraziti ga, upoznati i pronaći protulijek, a ovisno o tome o kakvom je strahu riječ i koliko se proširio nama, protulijek će biti različit. Jedino što sigurno nije moguće jest da ga samo izbrišemo ili nadrastemo samo tako što, eto, to poželimo.

U nekim knjigama piše da “samo trebate otpustiti” ove ili one emocije. Ali ljudi tako ne funkcioniraju. Ne možemo u sebe samo ukucati naredbu Otpuštam strah jer me blokira, ili Otpuštam zamjeranje jer znam da mi ne koristi, ili Otpuštam krivnju zato što mi ona šteti, ili Otpuštam tugu jer znam da mi ne dozvoljava krenuti dalje i opet se otvoriti svijetu…

Tako funkcioniraju roboti, a mi smo ipak nešto kompleksnija stvorenja. Dakle, nemojte ni sebe ni druge tretirati kao robote jer nije važno samo otkriti što biste trebali napraviti, nego i kako. A odgovor na to pitanje razlikovat će se od osobe do osobe, no uvijek uključuje validaciju trenutačnih osjećaja i prihvaćanje trenutačnog životnog stanja.

I dok shvaćam da nam je cilj što prije pobuditi vjeru u izlječenje i osnažiti nekoga, to nam neće uspjeti ako negiramo ono što trenutačno osjeća. Dapače, tako se razvija dvostruki kontraefekt – osobi otežavamo da izađe na kraj s tom emocijom, a još se i produbljuje jaz među nama.

Što se tiče druge tvrdnje: “Važno je da si stalno pozitivna!”

Uopće ne moramo raspravljati je li to važno, jer je nemoguće. Dobro je da smo što češće pozitivni. Dobro je da što manje vremena provedemo u negativi, kako se to kolokvijalno kaže. Ali ne možemo stalno biti pozitivni, to je jednostavno nemoguće. Štoviše, težnja da stalno budemo pozitivni stvara stres, a može stvarati i tjeskobne osjećaje i sve je samo ne konstruktivna. To vam promašeno i intelektualno infantilno forsiranje može proizvesti tolike količine kortizola da ćete požaliti za dobrim starim poslovnim stresom.

Dakle, kada se vaše voljene osobe osjećaju loše, nemojte ih siliti da nasilno dignu glavu kada to ne mogu napraviti. Spustite vi svoju glavu da vam mogu reći kako se osjećaju! Suosjećajte s njima. Povežite se, osjetite bliskost, pokušajte razumjeti osobu i onda iz toga krenite prema “pozitivi”, koračić po koračić. Kada netko osjeća da je prihvaćen i shvaćen, mnogo će lakše napraviti pozitivniji korak prema svojoj snazi, nego ako osjeća da ga ne prihvaćate ili pak osuđujete. Tako ćete ga samo zakopati u njegovoj trenutačnoj reakciji, a između vas će se produbiti jaz.

Sve je bolje od nasilnog forsiranja da se drugi osjećaju onako kako vi mislite da bi se trebali osjećati. Emocionalni terorizam nikada nije dobra ideja, čak i ako imate dobre namjere. Izuzetno je važno promisliti koji je najbolji način da te dobre namjere provedete u djelo!

I tako dolazimo do treće i najperfidnije točke optužnice: “Ti si sama stvaraš da ti je loše.”

Ne mogu vam reći koliko sam puta čuo tu rečenicu i koliko god sam miroljubiva i nenasilna osoba, došlo mi je da zveknem te ljude jer takvom degutantnom tvrdnjom ugrožavaju nečiji život!

Takva ogavna optužba dolazi od ljudi koji ne razumiju ni osnove funkcioniranja psihe! Jer nitko ne želi biti loše ako ima kapaciteta i znanja da bude bolje. Nema te osobe na ovome svijetu koja će odabrati biti loše ako doista ima dovoljno životnih vještina da bude bolje. I onda ih okrivljavati zbog toga, čak i ako je dobra namjera u pozadini, čak i ako im istinski želite pomoći, ima odvratan kontraefekt i doista vas molim da se preispitate. Jer ugrožavate nečiji život. Točka!

Trenutačno mi se živo fućka što imate dobru namjeru. Ajde radije naučite kako tu dobru namjeru prevesti u dobro djelo, a ne u destruktivno nabijanje krivnje.

U ovom sam scenariju opisao neke od destruktivnijih reakcija okoline jer ne razumiju kako se njihova voljena osoba istinski osjeća. Neki od njih ne žele naučiti biti konstruktivniji faktor u nečijem izlječenju jer su uvjereni da sve rade najbolje moguće, ali ima mnogo dobronamjernih ljudi koji samo ne znaju drugačije, a htjeli bi biti bolja podrška. I za njih će biti važno bolje razumjeti kako uopće nastaje određeno ponašanje.

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.