U prethodnom sam tekstu opisao nešto što sam nazvao emocionalnim terorizam. Radi se o situacijama kada negiramo osjećaje osoba koje su se našle u kriznim situacijama, a zdravstvene krize svakako spadaju u tu kategoriju. Bilo da pogrešno smatramo da nemaju pravo na nju ili pak mislimo da će im te emocije štetiti mi ih pokušamo “prekinuti” i zabraniti. Kao da mislimo da će će ta osoba samo stisnuti neki gumb u sebi i voila – više neće osjećati ono što osjeća. Tako nam i usta mogu izaći izjave kao što su: Ne smije te biti strah; Pa zašto se ljutiš, kao da će ti to pmoći; Moraš stalno biti pozitivna i sl.

Ako doista želite dobro svojim voljenima koji se bore s opakom bolešću, razgovor bi trebao izgledati otprilike ovako:

Scenarij

– “Danas se osjećam loše, uopće nisam spavala, totalno me je strah.”

– “Jako mi je žao.”

I samo je zagrlite i šutite neko vrijeme. Ako ste  i inače taktilni, zagrljaj će trajati nešto dulje.
A ako niste, vjerojatno neće trajati predugo jer bi moglo postati neudobno. I onda postavite pitanje u stilu:

“Kako ti mogu pomoći?”

To je pravo pitanje koje postavljate ljudima do kojih vam je stalo.

“Ni sama ne znam. Nikad se nisam ovako osjećala, pojma nemam.”

“Smislit ćemo zajedno. Tu sam… Ići ćemo korak po korak. Savladali smo svašta, i ovo ćemo.”

Ovako poručujete da ste uz njih. Umjesto da ih okrivljujete što se osjećaju loše i što ih je strah okupirao, dajete im podršku i pokušavate zajedno osmisliti rješenje. Logično je da ni vi ne znate točno kako pomoći jer ni vas nitko nije pripremio za ovakve situacije.

Znate… kad kažemo “u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti”, nitko zapravo ne zamišlja suočavanje s bolešću koja može ugroziti život. Naravno, nitko nas nije pripremio za ovakvo što i sasvim je u redu da ne znamo sve, ali zato je još važnije da ne okrećemo leđa i srca jedni drugima. Da osoba koja se bori za život i s bezbroj intenzivnih, opterećujućih emocija nema još i dojam da je potpuno sama u tome.

Naravno, takav pristup bit će koristan ako nam član obitelji, partner, prijatelj priđe s bilo kojim životnim problemom, ne samo zdravstvenim. Prečesto se ponašamo kao emocionalni teroristi i tako, unatoč našim dobrim namjerama, zapravo otežamo ionako tešku životnu situaciju. A cilj je utjeloviti što je više moguće stila, energije i namjere iz ovakvog scenarija.

Emocilonalni terorizam nikada nije konstruktivno rješenje.

Slušanje, suosjećanje, praćenje ritma oboljele osobe.. jest. Uvijek!

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.