Arterijska hipertenzija (AH) je jedan od najznačajnijih brzorastućih javnozdravstvenih problema širom svijetea. Prevalencija AH u Europi je 30-45% ( u svijetu 20-50%). Njezina prevalencija raste s dobi, pa više od 50% osoba starijih od 50 godina boluje od AH. AH je glavni čimbenik kardiovaskularnog (KV) rizika.

Povišen arterijski tlak (AT) povećava rizik nastanka: koronarne bolesti srca, zatajenja srca, poremećaja srčanog ritma (fibrilacija atrija), cerebrovaskularnog inzulta, periferne arterijske bolesti. AH dovodi do oštećenja pojedinih organa: srca (hipertenzivna bolest srca), bubrega (nefropatija, bubrežna insuficijencija), očiju (retinopatija), mozga (pad kognitivnih funkcija, vaskularna demencija). Sve ove promjene na pojedinim organima svrstavamo pod naziv oštećenja ciljnih organa.

Loša kontrola AT značajno povećava oštećenja ciljnih organa i povećava KV morbiditet i mortalitet. Stoga je primarni cilj liječenja bolesnika s AH postići maksimalno sniženje ukupnog rizika za KV morbiditet i mortalitet, postići ciljne vrijednosti AT, smanjiti oštećenje ciljnih organa. U cilju što boljeg liječenja AH periodički se revidiraju smjernice liječenja AH Europskog kardiološkog i hipertenziološkog društva. Traže se načini da se što ranije identificiraju hipertoničari (bolesnici koji boluju od AH dugo vremena ne moraju imati nikakvih simptoma, te se nerijetko bolest otkrije kad već postoje oštećenja ciljnih organa ili prisutna KV bolest; iz tog razloga AH se i često naziva „tihim ubojicom“), te da se terapijskim postupcima AT dovede u ciljne granice. Slabija kontrola AT kod bolesnika koji već uzimaju antihipertenzivnu terapiju pripisuje se „inerciji“ liječnika, a to znači da su bolesnici subdozirani u svojoj terapiji ili primaju samo jedan antihipertenziv (što je kod većine nedovoljno). Preporučuje se da se već u početku liječenja uvede kombinirana antihipertenzivna terapija. Drugi važan uzrok loše kontrole AT je slabija ustrajnost bolesnika za liječenje, odnosno slabije pridržavanje datih terapijskih preporuka.

Više je uzroka slabijoj terapijskoj ustrajnosti: bolesnici nerijetko odustaju od uzimanja više tableta tijekom dana (previše ih je i uzimaju se u različitim vremenima), odustaju od terapije zbog eventualne pojave nuspojava pojedinih lijekova, ponekad odustaju jer ne osjećaju nikakvih simptoma, pa ne vide razlog zašto trebaju liječiti AH. Iz tih razloga je veoma važno praćenje bolesnika, korigirati doze lijekova do postizanja ciljnih vrijednosti AT, na vrijeme uočiti pojavu eventualnih nuspojava, smanjiti broj tableta uvođenjem fiksnih kombinacija antihipertenziva. U svemu tome važnu ulogu igra i edukacija i savjetovanje bolesnika o dijetetskim mjerama, tjelesnoj aktivnosti, samomjerenjima AT kod kuće, ciljnim vrijednostima AT.

Liječenje AH treba biti timski rad između bolesnika, liječnika, medicinske sestre i ljekarnika. Medinske sestre i ljekarnici su češće u kontaktu s bolesnikom, te mu mogu izmjeriti AT prilikom svakog dolaska u ordinaciju ili ljekarnu neovisno zbog kojeg razloga je bolesnik došao. Oni sudjeluju u edukciji i savjetovanju bolesnika, u praćenju AT i pravilnom uzimanju terapije. Oni će prvi upozoriti liječnika u slučaju nereguliranog AT, pojave nuspojava ili alergija na lijekove, pojave novih simptoma. Bolesnicima s AH medicnska skrb treba biti trajno dostupna, kontinurana, osobito u današnje vrijeme COVID-19 pandemije se ne smije zapostaviti, niti prekinuti. U tu svrhu povećanja pristupa bolesnika zdravstvenoj skrbi koristi se i daljnska razmjena podataka (telefonom, računalima) o vrijednostima AT, pridržavanju terapijskih preporuka, edukaciji. U takvom multidisciplinarnom i daljnskom monitoringu osobito je važno praćenje i liječenje najugroženijih bolesnika: stariji, visokorizični, bolesnici s komorbiditetima, bolesnici u izolaciji zbog COVID-19.