Arterijska hipertenzija je jedna od najučestalijih bolesti u općoj populaciji, predstavlja jedan od najznačajnijih rizičnih faktora za razvoj kardiovaskularnih bolesti.

Arterijska hipertenzija je jedna od najučestalijih bolesti u općoj populaciji, predstavlja jedan od najznačajnijih rizičnih faktora za razvoj kardiovaskularnih bolesti i smrtnosti, osobito koronarne bolesti, cerebrovaskularnih incidenata, zatajivanja  srčane funkcije i kroničnog bubrežnog zatajivanja. Iako točna definicija arterijske hipertenzije ne postoji, Ros i Kaplan su definirali arterijsku hipertenziju kao one vrijednosti tlaka pri kojima korist od liječenja nadvisuje korist od nedjelovanja. No u praksi se primjenjuje definicija i klasifikacija arterijske hipertenzije prema definiciji Europskog društva za hipertenziju i Europskog kardiološkog društva koja definira: idealan krvni tlak do 120/80 mm Hg, normalni  do 130/85 mm Hg, visoko normalni 130-9/85-9 mm Hg, blaga hipertenzije 140-9/90-9 mm Hg, umjerena 150-79/100-9 mm Hg, teška > 180/110 mm Hg i izolirana sistoločka hipertenzija pri kojoj je sistolički krvni tlak veći od 140 mm Hg, a dijastoločki niži od 90 mm Hg. Važno je napomenuti da se vrijednosti tlaka prosuđuju na temelju višestrukih mjerenja tijekom nekoliko dana.

Pored dobro poznatih metoda farmakološkog liječenja arterijske hipertenzije nefarmakološke metode predstavljaju mjere prvog izbora u liječenju i kontroli krvnog ltaka ne samo kod hipertoničara već i kod osoba koje imaju normalne vrijednosti krvnog tlaka ali imaju i ukupno povećanu opasnost za razvoj hipertenzije.  Prema dosadašnjim spoznajama samo kod četvrtine hipertoničara vrijednosti krvnog tlaka su unutar granica normalnih vrijednosti unatoč primjeni nefarmakoloških i farmakoloških metoda liječenja. Osnovni problem u liječenju arterijske hipertenzije općenito predstavlja loša suradljivost bolesnika osobito kod primjene i ustrajnosti u primjeni nefarmakoloških mjera. Kako je prije razvoja komplikacija arterijske hipertenzija uglavnom asimptomatska bolest često je teško uvjeriti bolesnika u potrebu mijenjanja životnih navika i uzimanja lijekova, a također su još česte zablude kod laika da je povišeni krvni tlak samo posljednica stresa ili da je visoki krvni tlak normalan pokazatelj starenja (npr. 100+godine života=normalan sistolički tlak). Stoga edukacija bolesnika i promjena stila života predstavlja jednu od najvažnijih metoda u liječenju i kontroli hipertenzije. Promjena životnog stila obuhvaća: smanjenje prekomjerne tjelesne mase, gubitak 10kg tjelesne mase prosječno snižava krvni tlak za 3/4mm Hg uz značajno smanjenje rizika od koronarne i cerebrovaskularne bolesti, mršavjenje treba provoditi postupno uz gubitak oko 3kg mjesečno putem dijete i tjelesne aktivnosti. Povećanje tjelesne aktivnosti tj. aerobna aktivnost od oko 30 min tri puta tjedno  snižava krvni tlak prosječno za 4-8 mm Hg, osobito se preporučuje plivanje, vožnja biciklom ili lagano trčanje.

Promjenom prehrambenih navika uz dijetu bogatom voćem i povrćem (3-4 obroka dnevno) uz smanjeni unos masnoća prosječno snižava krvni tlak za oko 11.4/5.5 mm Hg (prema nekim autorima učinak je skromniji, 3.5/2.1 mm Hg). Unos alkoholnih pića treba ograničiti na oko 20-40 g/dan jer unosom manjih količina alkohola dolazi do smanjenja rizika za kardiovaskularne bolesti, dok velike količine alkohola povisuju krvni tlak za oko 4-5 mm Hg (osobama koje ne konzumiraju alkohol ne preporučuje se započinjanje konzumiranja). Smanjen unos kuhinjske soli na oko 5-6 g dnevno dovodi do trajnog sniženja krvnog tlaka a postiže se izbjegavanjem polugotovih i gotovih jela, sušenih mesnih proizvoda, sireva, dosoljavanja hrane i sl. Prestanak pušenja duhana ili duhanskih proizvoda nema izravnog učinka na hipertenziju ali nikotin putem izazivanja vazokonstrikcije značajno doprinosi oštećenju ciljnih organa kod hipertoničara pa se stoga preporučuje prestanak pušenja. Primjena nekih lijekova može dovesti do povišenja krvnog tlaka ili može biti razlog neučinkovitosti antihipertenziva kod hipertoničara. Stoga u primjeni lijekova kao što su oralni kontraceptivi, nesteroidni antireumatici, simpatomimetici, triciklički antidepresivi, inhibitori monoaminooksidaze i dr. kod hipertoničara treba biti oprezan te njihovu primjenu ako je moguće izbjegavati ili ju ograničiti na najmanje učinkovite doze.

Ovaj skup nefarmakoloških mjera predstavlja jednostavne, učinkovite i jeftine metode liječenja i kontrole hipertenzije ali nažalost i teško provedive u praksi. Stoga će kod većine bolesnika biti potrebna i primjena lijekova bilo zbog neprovođenja ili nedostatne učinkovitosti neframakoloških mjera.