Traumatska ozljeda mozga je ozljeda glave ili mozga uzrokovana traumom koja remeti normalnu funkciju mozga. Događaji koji dovode do traumatske ozljede mozga razlikuju se. Među civilima, nesreće motornih vozila vodeći su uzrok traumatskih ozljeda mozga; među malom djecom i starijim odraslim osobama padovi su glavni uzrok traumatske ozljede mozga; a među vojnicima i veteranima, najčešći izvor traumatske ozljede mozga je eksplozija, zatim padovi.

Osobe koje su preživjele traumatsku ozljedu mozga zahtijevaju stalnu njegu i suočavanje s fizičkim ozljedama, kognitivnim oštećenjem i dodatnim komplikacijama kao što su posttraumatski stresni poremećaj (PTSP).

Ozljede glave klasificiraju se na temelju različitih patoanatomskih značajki, težine ozljede i mehanizma ozljede. Težina ozljede procjenjuje se klinički s različitim ljestvicama od kojih se najčešće koristi Glasgow Coma Scale. Na temelju navedenog ozbiljnost traumatske ozljede mozga procjenjuje se kao blaga, umjerena i teška. Određivanje težine često se temelji na akutnim učincima ozljede kao što je razina poremećaja svijesti ili trajanje amnezije. Većina traumatskih ozljeda mozga je blaga, manifestira se kao kratka promjena mentalnog statusa ili nesvjestica. Blaga traumatska ozljeda mozga također se naziva potres mozga. Dok se većina ljudi potpuno oporavi od blage traumatske ozljede mozga, bolesnici mogu doživjeti i kratkoročne i dugoročne posljedice. Umjerena do teška traumatska ozljeda mozga karakterizirana je produljenim razdobljima nesvjestice ili amnezije. Razlika između umjerenih i teških ozljeda nije uvijek jasna. Što je teža ozljeda, to su kognitivni deficiti teži i trajniji. Posljedice traumatske ozljede mozga uključuju kratkoročne i dugoročne učinke koji utječu i na bolesnike i na njihove obitelji. To može uključivati poremećaje u svakodnevnom životu i radu kao i promjene u obiteljskom i društvenom funkcioniranju. Oporavak od traumatske ozljede mozga može biti spor, dug i bolan proces za bolesnike i njihove obitelji, koji zahtijeva specifičnu medicinsku, profesionalnu i rehabilitacijsku terapiju. Kognitivna oštećenja koja proizlaze iz traumatske ozljede mozga mogu utjecati na pažnju, govor i komunikaciju, pamćenje, vidno-prostorne i izvršne funkcije. Kognitivna oštećenja mogu ograničiti dnevne aktivnosti i ograničiti sudjelovanje u zajednici, zapošljavanju, rekreaciji i društvenim odnosima. Na opseg invaliditeta uzrokovanog kognitivnim oštećenjem utječu i dodatni čimbenici, kao što su dob, kognitivna rezerva i čimbenici okoline poput potpore obitelji.

Simptomi blage traumatske ozljede mozga su:

• gubitak orijentacije u vremenu i prostoru,

• glavobolje,

• vrtoglavica,

• gubitak ravnoteže,

• zamagljen vid,

• mučnina i povraćanje,

• razdražljivost ili druge promjene u ponašanju ili raspoloženju,

• osjetljivost na svjetlo ili buku,

• poremećaji spavanja,

• poteškoće s pažnjom/pamćenjem i drugi kognitivni problemi.

Bolesnici s umjereno-teškim oblikom traumatske ozljede mozga mogu pokazivati slične simptome, ali dodatno mogu razviti epileptičke napade, poremećaj razine svijesti, oduzetost, gubitak osjeta i druge neurološke simptome.

Liječenje

Liječenje ovisi o nizu čimbenika, uključujući ozbiljnost ozljede, dob i dosadašnje bolesti. Fokus liječenja se mijenja kako bolesnik napreduje od akutne, neposredne faze nakon ozljede ka daljnjoj kroničnoj, dugotrajnoj fazi oporavka. Neke dugoročne posljedice traumatske ozljede mozga, poput epileptičkih napada ili depresije, možda se neće pojaviti odmah nakon ozljede; isto tako, akutna oštećenja mogu se oporaviti sa ili bez liječenja i rehabilitacije, kao spontani ili prirodni oporavak. Stupanj i trajanje prirodnog oporavka vrlo varira među pojedincima. U kroničnom stadiju oporavka, ciljevi rehabilitacije su funkcionalni oporavak fizičkog, kognitivnog i emocionalnog oštećenja. Kako se prirodni oporavak usporava u kroničnim fazama ozljede, rehabilitacija obično sužava svoj fokus na područja koja će vjerojatno predstavljati trajne probleme i na specifične aktivnosti važne za bolesnika. Rehabilitacija može uključivati farmakološke i nefarmakološke intervencije. Nefarmakološki tretmani uključuju kognitivnu rehabilitaciju, fizikalnu terapiju, radnu terapiju, logopedsku terapiju i psihoterapiju. Često, farmakološke terapije nadopunjuju cjelokupni program rehabilitacije i imaju za cilj smanjiti specifična oštećenja ili učinke ozljede. Popratna stanja kao što su bol, umor i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) mogu predstavljati dodatan problem i također mogu zahtijevati farmakološku intervenciju.

Kognitivna rehabilitacija

Kognitivna rehabilitacija obuhvaća tretmane prilagođene pojedincu ovisno o tipu oštećenja i ograničenju aktivnosti koje kognitivno oštećenje uzrokuje. Odnosi se na skup intervencija čiji je cilj poboljšati sposobnost osobe da obavlja kognitivne zadatke ponovnim učenjem prethodno naučenih vještina i podučavanjem kompenzacijskih strategija. Moderna praksa kognitivne rehabilitacije započela je kasnih 1970-ih i razvila se kao sredstvo za liječenje bolesnika s kognitivnim oštećenjima uzrokovanim stečenim ozljedama mozga, poput moždanog udara, infekcije, multiple skleroze ili traumatske ozljede. Neki oblici kognitivne rehabilitacije usmjereni su prema oštećenjima specifičnih kognitivnih procesa kao što su pažnja ili pamćenje. Osim toga, niz različitih komponenti liječenja može se kombinirati u sveobuhvatni program kognitivne rehabilitacije koji se često naziva sveobuhvatna, holistička ili multimodalna kognitivna rehabilitacija. Vjerojatnije je da će se takvi pristupi koristiti za bolesnike koji uz kognitivno zatajivanje imaju i značajne probleme s ponašanjem i raspoloženjem. Ovaj pristup može uključivati kombinaciju kognitivnih mjera zajedno s psihoterapijom, modifikacijom ponašanja, radnom terapijom, profesionalnom rehabilitacijom i drugim terapijama (npr. art terapija). Američki Institut za Medicinu formirao je odbor koji se sastoji od prestižnih stručnjaka u svrhu procjene uloge kognitivne rehabilitacije u liječenju traumatske ozljede mozga. Zaključaj ovog odbora je da kognitivna rehabilitacija donosi klinički značajno poboljšanje određenih kognitivnih vještina te da je potrebna stalna klinička primjena kognitivne rehabilitacije u bolesnika s traumatskom ozljedom mozga kako bi se unaprijedila kvaliteta života ne samo bolesnika već i njihovih obitelji.

Traumatska ozljeda mozga pogađa oko 10 milijuna ljudi diljem svijeta i uzrokuje značajne fizičke, emocionalne i kognitivne poteškoće. Posljedice traumatska ozljeda mozga uključuju kratkoročne i dugoročne učinke koji utječu i na bolesnike i na njihove obitelji. To može uključivati poremećaje u svakodnevnom životu i radu, promjene u obiteljskom i društvenom funkcioniranju. Oporavak od traumatska ozljeda mozga može biti spor, dug i bolan proces za pojedince i njihove obitelji, koji zahtijeva jedinstvenu i specifičnu medicinsku, profesionalnu i rehabilitacijsku terapiju. Kognitivna rehabilitacija donosi klinički značajno poboljšanje određenih kognitivnih vještina. Multimodalna kognitivna rehabilitacija koja uključuje kombinaciju kognitivnih mjera s različitim modalitetima liječenja može imati veliki kliničku korist u bolesnika s traumatskom ozljedom mozga.